U nedjelju, 22. lipnja 2025. proslavili smo posvetu crkve svetih Šimuna i Jude Tadeja u bogoslužnom prostoru naših patrona i to na svim nedjeljnim misnim slavljima. Sva misna slavlja predvodio je domaći župnik vlč. Josip Đurbek.
U svojoj homiliji vlč. Josip je skrenuo pozornost na drevnu pojavu gradnja hramova, što su ih ljudi svih vremena gradili svojim bogovima pokazujući uvijek prisutnu ljudsku potrebu da se na neki način čovjek približi Bogu, da mu se na taj način može prići…Tako je na Sionskom brdu napravljen i židovski hram, veličanstven u svom zdanju. Spomenuo je i tolike crkve po našim gradovima i selima pa smo tako došli i do naše crkvice posvećene sv. Šimunu i Judi Tadeju! Napomenuo je činjenicu da je ideja uvijek bila ista: „čovjek ima potrebu da bude blizu Boga, da ima neko mjesto gdje će se pred Bogom skrušiti, smiriti, pomoliti…“ Ali koliko god ti hramovi bili grandiozni i čuda graditeljskog umijeća, zapravo svi su više – manje obične ruševine koje danas obilaze turisti i ne misleći što su ti hramovi predstavljali.“ Spomenuo je židovski hram koji će brzo nestati i zaista jedan rimski car neke davne godine sravnao ga je sa zemljom, a danas je na tom mjestu veličanstvena Zlatna džamija. Dakle, kamenje je osuđeno na propast. A što se tiče naše crkve, nastavio je župnik, ona je prije 5 godina jedva preživjela, a tko zna neće li se u nekom budućem potresu potpuno raspasti, unatoč obnovi. Istaknuo je da ne treba zbog toga previše biti žalostan, jer koliko god ona bila u srcima ovdašnjih ljudi i koliko god bila ponos i koliko god oni u njoj obavljali svoja krštenja i svoje pričesti, krizme i vjenčanja pa i sprovode, ona može biti u konačnici samo kamen ako iz te crkve neće izrasti– Crkva kao zajednica onih koji vjeruju.“ Nažalost, napomenuo je da velike crkve zapadne Europe kao što su to crkve u Francuskoj i Njemačkoj, bilo stare, bilo nove, pretvaraju se u kockarnice, plesnjake, zabavišta i to zato što su ih ljudi doživljavali kao umjetnička zdanja, a vjernika u njima nije bilo. A upravo vjernik je onaj koji zna, po riječima Isusa Krista, da je on hram Božji, hram Duha Svetoga u kojem prebiva Bog. Nadalje, župnik je pripomenuo „kako se to nekad govorilo da su ove građevine, bilo kamene ili limene, zapravo sredstvo za rad gdje se možemo negdje okupiti, udobno smjestiti, nešto činiti, u konačnici da možemo sudjelovati u bogoslužju.“ Osobito je naglasio da ako kao zajednica nakon naših susreta ne nosimo Boga kojega smo ovdje primili u svoj život, svoju obitelj, svoje radno mjesto itd, onda će ovaj prostor prije ili kasnije postati igralište ili zabavište. Svaka crkva toliko vrijedi koliko se ljudi u njoj približe Bogu i koliko Boga mogu nositi drugima. Izrazio je također nadu da ćemo i mi obnoviti ovu našu crkvu, „ali ne zato da bi bila ponos, nego zato da bi služila onoj živoj crkvi koja bi po njoj, u njoj i kraj nje trebala rasti i stvarati neko novo ozračje.“ A sve to skupa, još jednom je naglasio, „trebalo bi služiti da konačno možemo doći u Božju kuću na nebesima,… jer naš Bog nagrđuje one koji su htjeli biti živa Crkva“, rekao je župnik. I na kraju još jednom nas je pozvao da se prisjetimo da su „te građevine samo pomoć do onoga što je gore pa ako već pravimo betonske ili limene zgrade neka to bude sve u smislu rasta prema veličini vjere Božje“, zaključio je župnik Josip.
U molitvi vjernika molili smo Gospodina da Crkvu sazdanu na stijeni učvrsti u pravoj vjeri i ojača u nadi da kroz teškoće kroz koje prolazi ide u susret vječnosti.
I na kraju svete mise, župnik nas je upoznao sa trenutnim stanjem radova na našoj drevnoj crkvi, rekavši da upravo teče 8. aneks ugovora koji vrijedi do 30. 6., no budući da je došlo do nekih neželjenih promjena u izvedbi radova oko obnove, uskoro će trebati 9. aneks ugovora, što znači da će posveta oltara i novoobnovljene crkve biti najvjerojatnije nagodinu možda upravo u ovo vrijeme.
Izvijestila Lidija Molnar
