Euharistija

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA

DIREKTORIJ ZA PASTORAL SAKRAMENATA U ŽUPNOJ ZAJEDNICI

III.

SAKRAMENT EUHARISTIJE

Prosudba stanja

80.  Slavlje nedjelje – znak pripadnosti Bogu i Crkvi. – Prigodom proslave Branimirove godine u Ninu 1979. godine, mi hrvatski biskupi proglasili smo:»Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i ne­djeljom slavi misu«. Otkako je hrvatski narod primio kršćanstvo, s osobitim poštovanjem prihvatio je nedjelju kao »Dan Gos­podnji«. Slavljenje nedjelje bilo je znak njegove vjernosti Bogu i Crkvi. Sudjelovanje u nedjeljnoj misi stvaralo je više nego išta drugo kroz našu dugu povijest duhovni identitet našeg naro­da. Kršćanska je nedjelja oblikovala našeg vjernika, vodila nje­gov duh, popravljala njegovo životno ponašanje, dizala ga iz padova i klonuća. Nedjelja je bila dan pouke o bitnim istinama kršćanske vjere. Ona je bila i u socijalnom smislu važan dan, napose kao dan zaštite maloga čovjeka od naporna rada, jer je u počinku izjednačavala sve ljude. Zakon »nerada« u Dan Gos­podnji bio je tako važan, da je i sam dan nazvan »ne-djelja – ne djelati«. Ona je bila »dan radosti«, dan susreta i razgovora, pohađanja rodbine i prijatelja. Nedjelja je bila prigoda i nadahnuće za stvaranje narodnog bogatstva u narodnim nošnjama, običa­jima i pjesama.

81.  Velike promjene – materijalističko shvaćanje života. – Među­tim, u novije vrijeme društvo i kultura zahvaćeni su dubokim i brzim promjenama.Industrijalizacija i urbanizacija uzdrmale su stari poredak i dovele u pitanje smisao »sakralnog« opravda­nja mnogih religioznih postupaka. Nakon što su izgubili vezu s religijskim ozračjem svoga djetinjstva i mladosti, u mnogima je oslabila krhka osobna vjera. Zakon proizvodnje, koji je skloniji individualizmu, otvorio je put pluralizmu. Na području kulture postoje pojave kao što su materijalističko shvaćanje života, te­žnja prema blagostanju, naleti hedonizma, uživalačkih prohtje­va, moralnog relativizma, površnog načina života, koje snažno utječu na mentalitet današnjeg čovjeka. Napose treba istaknuti razorni utjecaj sekularizma, tj. »poimanje svijeta prema kojem se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta« (EN 55). Sredstva javnog priopćivanja svojom promidžbom stvaraju lažne potrebe i izbje­gavaju bitna pitanja. Sve te pojave duboko su oštetile kršćan­ski mentalitet općenito i shvaćanje nedjelje posebno. Ne mogu se zanemariti ni posljedice koje je na našim prostorima ostavio bivši politički poredak, koji je nekim kategorijama građana, kao npr. prosvjetnim djelatnicima, vojnicima, policiji, državnim či­novnicima i dr., zabranjivao ispovijedanje vjere i pohađanje ne­djeljne mise. Za mnoge vjernike i u našem narodu nedjelja nema više ono značenje i onu duhovnu snagu koju je imala tijekom naše povijesti.

Sve te pojave na neki način tumače zašto nestaje ljubavi pre­ma sudjelovanju na nedjeljnoj misi, i upozoravaju nas na drugu činjenicu širokih i dubokih razmjera koja izaziva duboke po­teškoće za evangelizaciju. Stječe se naime dojam da se u naše vrijeme stvara novo shvaćanje nedjelje, utemeljeno na sekulariziranom svjetonazoru koji je stran kršćanskom shvaćanju ne­djelje. Blagdan se često pretvara u vrijeme bijega od jednolične svakodnevice, od životne napetosti i stresa sportom, izletima, turizmom, trgovinom. »Dan Gospodnji« postaje vikend, a »prvi dan u sedmici« »kraj tjedna«. Mnogim radnicima nedjelja više nije blagdan i smatraju da bi se mogla uvesti drugačija izmjena radnih i blagdanskih dana.²⁰

Opće napomene

82. Crkva svetkuje vazmeno otajstvo. – »Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelu­jući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i prosla­ve Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu koji ih »uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi na živu nadu (l Pt 1,3)« (SC 106).

83.  Euharistijsko slavlje – vrhunac dana Gospodnjega. – »Euharistijsko slavlje je vrhunac dana Gospodnjega, budući da je ono kao djelo Krista i hijerarhijski uređenoga Božjega naroda, sredi­šte svega kršćanskog života, kako za opću Crkvu tako i za mje­snu, ali i za pojedine vjernike. To je slavlje ujedno vrhunac djela kojim Bog posvećuje svijet u Kristu i štovanja koje ljudi iskazuju Ocu klanjajući mu se po Kristu, Božjemu Sinu u Duhu Svetome. U njemu se, nadalje, tijekom godine otajstva otkupljenja tako obnavljaju da se na neki način ponovno uprisutnjuju. Drugi pak sveti čini i sva djela kršćanskoga života s njim su povezana, iz njega proviru i na nj su upućena« (OU 16). Zato je ozbiljna dužnost poslužitelja i njihovih zajednica brinuti se o istinskom i učinkovitomumijeću slavlja (ars celebrandi) koje je, prema riječi­ma pape Benedikta XVI., »najbolji uvjet djelatnog sudjelovanja (actuosa participatio) … i izvire iz vjerne poslušnosti liturgij­skim normama u njihovoj cjelini« (ScC 38).

84. Odgoj i uvođenje u slavlje euharistije. – Djecu, mlade i odra­sle valja primjereno odgajati i stvarno uvoditi u slavlje euhari­stije, sa sviješću da je potrebno živjeti duboku liturgijsku duhovnost jer je liturgija Crkve – s tumačenjem godišnjih ciklusa, svetopisamskih i molitvenih tekstova – povlašteni izvor kršćan­ske svetosti.

85.  Potrebna priprava i prisutnost različitih službi. – Smirenom i dostojanstvenom slavlju euharistije potrebni su dolična pri­prava, prisutnost mnogih službi i prikladan vremenski razmak. Zato nije dobro da euharistijska slavlja prečesto slijede jedno na­kon drugoga. Potrebno je da između početka jednoga i drugoga bude razmak bar od sata i po.

Neka se ni euharistijsko slavlje ni slavlja drugih sakrame­nata ne prepuštaju proizvoljnosti ili neukusnoj improvizaciji. Treba dogovoriti i pripraviti sve, tj. misne tekstove, raspored službi ministranata, čitača i pjevača, liturgijsko pjevanje, a sve u skladu s odredbama crkvenih dokumenata.

86.  Dijecezanski biskup – prvi djelitelj Božjih otajstava. – »Dije­cezanski biskup je prvi djelitelj Božjih otajstava u partikularnoj Crkvi koja mu je povjerena, moderator, promicatelj i čuvar cje­lokupnoga liturgijskoga života. U slavljima kojima on predsje­da, a osobito u slavljenju euharistije koje on sam predvodi, a sudjeluju prezbiteri, đakoni i narod, očituje se otajstvo Crkve. Stoga ovakva misna slavlja moraju biti primjer u cijeloj biskupi­ji« (OU 22, ScC 39).

Euharistijsko slavlje

87. Kada, gdje i koliko puta slaviti euharistiju. – »Slavljenje i dije­ljenje euharistije može biti svakog dana i sata, osim onda kad to isključuju bogoslužne odredbe« (kan. 931), npr. u Svetom Trodnevlju.

»Za slavlje euharistije Božji se narod većinom okuplja u cr­kvi ili, ako nje nema ili nije dovoljno velika, na drugome dolič­nome mjestu koje je dostojno tolikoga otajstva. Crkve ili druga mjesta neka budu zato prikladni za vršenje svetoga čina i za dje­latno sudjelovanje vjernika. Uz to neka sveta zdanja i bogoštovni predmeti budu uistinu dostojni i lijepi, kao znakovi i simboli viših stvarnosti« (OU 288).

S osobitom pomnjom treba voditi brigu o prikladnom ure­đenju sakralnog prostora unoseći u njega samo slike, kipove i druge predmete koji imaju umjetničku vrijednost i koji su u skla­du s liturgijskom funkcijom toga prostora (usp. OU 288-318). Obnova sakralne baštine koja ima vrijednost kulturnog dobra mora se provoditi tako da se ona ne uništi nego zaštiti.

»Neka svećenici, imajući uvijek na pameti da se u otajstvu euharistijske žrtve trajno vrši djelo otkupljenja, slave misu če­sto; dapače, usrdno se preporučuje svakodnevno slavljenje koje je, dakako, i kad nije moguće da prisustvuju vjernici, čin Krista i Crkve u obavljanju kojeg svećenici ispunjavaju svoju osobitu zadaću« (kan. 904).

Izuzevši slučajeve u kojima je prema pravnoj odredbi dopu­šteno više puta istoga dana slaviti ili koncelebrirati euharistiju, svećeniku nije dopušteno slaviti više od jedanput na dan.

»Ako nema dovoljno svećenika, mjesni ordinarij može do­pustiti da svećenici zbog opravdanog razloga slave misu dva­put dnevno; dapače, kad to zahtijeva pastoralna potreba, i triput nedjeljama i zapovijedanim blagdanima« (kan. 905 § l i § 2).

Iako ne postoji norma pravnog karaktera, nego asketskog, svećenik ne bi smio propustiti dolično se molitvom pripraviti za slavljenje euharistijske žrtve i zahvaliti Bogu kad ona završi (usp. kan. 909).

88.  Koncelebracija. – Da bi se što očitije pokazalo »jedinstvo svečeništva, žrtve i Božjega naroda«, valja prikladno promicati i slaviti koncelebriranu misu, napose ako joj predsjeda biskup. Daka­ko treba izbjegavati pogrešno shvaćanje da se koncelebracija slavi radi veće svečanosti (SC 57 i OU199). Isto tako valja imati na umu da snaga molitve Crkve ne ovisi o broju koncelebranata.

»Nitko ne smije ni u kojem slučaju pristupiti niti biti pripu­šten koncelebraciji kad se misa već započne« (OU 206).

»Dijelove što ih svi suslavitelji govore zajedno, a osobito riječi posvećenja, koje treba da izgovaraju svi, valja tako izricati da ih suslavitelji izgovaraju tišim glasom i da se jasno čuje glas glavnog slavitelja. Na taj će način narod lakše razumjeti riječi« (OU 218).

89. Celebret. – »Neka se svećeniku dopusti slavljenje iako rek­toru crkve nije poznat, samo ako ili pokaže preporučno pismo svojeg ordinarija ili svojeg poglavara ne starije od godinu dana, ili ako se razborito može smatrati da mu nije zabranjeno slaviti misu« (kan. 903).

90. Različiti oblici liturgijskog slavlja. – Euharistijsko slavlje ima različitih oblika i izražajnih mogućnosti. Potrebno je da svećenik pozorno prouči Misal i njegovuOpću uredbu, da pozna te moguć­nosti, kao i one što ih preporučuju drugi dokumenti s područja liturgije, sve do nedavno objavljene posinodalne apostolske po-budnice Pape Benedikta XVI. Sacramentum caritatis (Sakrament ljubavi), i napokon motu proprio Summorum Pontificum.

91.  Trenuci šutnje. – Trenuci šutnje dio su slavlja u kojima vjernici proniču u ono što su čuli, izriču hvalu i zahvaljivanje te usvajaju primljeni dar. Ti se trenuci šutnje mogu primjereno održavati npr. u pokajničkom činu, prije negoli započne litur­gija riječi, poslije prvog i drugog čitanja te nakon homilije i eu­haristijske pričesti. Isto tako je prikladno zadržati se u kratkoj šutnji nakon što celebrant pozove na zbornu molitvu (usp. OU 45, 51, 54,56).

92.  »Procesijski liturgijski čini«. – Za vrijeme euharistijskog slavlja predviđeni su i »procesijski liturgijski čini«, npr. prigodom ulaska poslužitelja, kod proglasa evanđelja, u obredu prinosa darova. Te mogućnosti valja uočiti i prikladno primijeniti.

93.  Navještaj Božje riječi – liturgija. – Budući da je i navještaj Božje riječi liturgija, treba ga tako i »slaviti« (OU 56). Ona je i prvi stol koji hrani vjeru euharistijskog zbora. Sam Bog govori, hrani i odgaja svoj narod. Taj dio slavlja treba pripraviti i živjeti krajnje intenzivno i pozorno uz sudjelovanje svećenika, ministranata i cijele molitvene zajednice. Glavni dio liturgije riječi tvore čitanja preuzeta iz Svetoga pisma s pjesmama koje dola­ze između njih. Homilija, ispovijest vjere i sveopća ili vjernička molitva razvijaju je i zaključuju (OU 55-71).

94. Ambon.  Mjesto navještaja Božje riječi je ambon (OU 309). K njemu pristupaju čitač da je navijesti i za molitvu vjernika, psalmist radi pjevanja i proglasa otpjevnog psalma, prezbiter i đa­kon da navijeste evanđelje i održe homiliju. Ambon ne koriste ni animator zajednice ni predvoditelj pjevanja ni pjevač solist.

95. Čitači. – Božju riječ neka naviještaju čitači, svjesni da bra­ći i sestrama otvaraju riznicu Svetoga pisma (usp. SC 51 i OU 57). Prije nego što je navijeste u liturgijskom zboru, Riječ Božju trebaju pripraviti, upoznati i razmatrati. Veoma je važno čitači­ma osigurati biblijsku, duhovnu, čak i »tehničku« formaciju, da proglašenje Božje riječi djelotvorno dođe do srca i života vjer­nika koji je slušaju. Navještaj Božje riječi neka se ne povjerava djeci.

96. Homilija – propovijed. – »Homilija je dio liturgije i veoma se preporučuje, ona je potrebna kao hrana kršćanskom životu« (OU 65, SC 52). Ona se mora držati nedjeljama i zapovjednim blagdanima na svim misama koje se slave uz priljev naroda. Na tim misama smije se izostaviti samo zbog teškog razloga. Veo­ma se preporuča homilija i u svagdanjim misama, ako sudjeluje dovoljno naroda, osobito u onima koje se slave u vrijeme došašća i korizme ili prigodom neke svečanosti ili žalosti (usp. kan. 767 § 2-3). Homiliju neka redovito drži sam svećenik slavitelj, ili neka je prepusti svećeniku suslavitelju, ili katkad – ako je pri­kladno – i đakonu, ali nikada laiku« (OU 66). Pastoralna razbo­ritost diktirat će vrijeme trajanja homilije.

Papa Benedikt XVI. poziva: »Osobito molim službenike da u svojim homilijama naviještenu Božju riječ nastoje dovesti u uski odnos sa sakramentalnim slavljem i sa životom zajednice. (…) Uputno je da, polazeći od trogodišnjeg ciklusa čitanja, vjernici­ma mudro ponudimo tematske homilije koje, tijekom liturgijske godine, obrađujući velike teme kršćanske vjere na temelju četiri ‘pilastra’: vjerovanja, slavlja kršćanskog otajstva, života u Kristu i kršćanske molitve« (ScC 46, usp. SC 52).

»Propovijedanje se ne može svesti na priopćivanje vlastitih mišljenja, na očitovanje osobnog iskustva, na puka tumačenja psihološka, sociološka ili čovjekoljubiva; niti se smije odviše prepuštati govorničkom zanosu, tako često prisutnom u saobra­ćaju s masama. Radi se o naviještanju riječi s kojom se ne može raspolagati, jer je Crkvi predana da je čuva, istražuje i vjerno prenosi.«²⁵»Svećenikova propovijed, poput Kristove, mora biti

ostvarena na pozitivan i poticajan način, koji ljude privlači Bož­joj dobroti, ljepoti i istini.«²⁶

»Kratke obavijesti narodu, ako su potrebne, slijede nakon popričesne molitve« (OU 166).

Prisutna zajednica prihvaća Božju riječ i očituje to u ispovije­sti vjere, tj. uVjerovanju (usp. OU 67).

97.  Molitva vjernika. – Molitva vjernika ili Sveopća molitva je trenutak u kojem zajednica obavlja svećeničku funkciju moleći za sve ljude. Neka se nakane priprave na vrijeme, neka budu trijezne i nadahnute proglašenom i razmatranom Božjom riječju i neka izraze probleme Crkve i svijeta (OU 69-71). Zato nije do­bro jednostavno upotrijebiti molitve vjernika iz starih gotovih (beživotnih) formulara koji nemaju veze s konkretnom situaci­jom. Postoji i redoslijed nakana, kojeg se valja pridržavati i koji se može prilagoditi (OU 70).

Spominjanje imena pokojnika. – Spominjanje imena pokojnika u Euharistijskoj molitvi (Kanonu) predviđeno je u Misama za po­kojne. U redovitim misnim slavljima treba ga izbjegavati, jer je misa uvijek čin cijele Crkve i za sve. Misna se nakana može (una­prijed) najaviti u župnim obavijestima ili prije početka mise.

98.  Priprava i prinos darova. – »Priprava i prinos darova za žrtvu imaju svoj slijed i nije tek neka vrsta ‘intervala’ između liturgije riječi i euharistijske liturgije« (ScC 47). Dobro bi bilo da patenu i kalež s vinom i bočice s vodom svećeniku donesu sami vjernici, koji na taj način izražavaju prinos vlastitog života i rada. Prinosni darovi neka se ne drže na oltaru i neka se ne nose prije priprave i prinosa darova. Molitva vjernika i prinos darova neka se nikad ne spajaju.

Za vrijeme priprave i prinosa darova mogu se nositi podno oltara prinosi u novcu ili drugi darovi za siromahe i potrebe Cr­kve (usp. OU 73). »U toj se poniznoj i jednostavnoj gesti očituje vrlo veliko značenje: u kruhu i vinu koje donosimo na oltar Krist Otkupitelj uzdiže svekoliko stvorenje kako bi ga preobrazio i stavio pred Oca. U toj perspektivi na oltar također donosimo i svu patnju i bol svijeta…« (ScC 47). »Običaj skupljanja milo­stinje (collecta), uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Kri­sta koji je postao siromašan da nas obogati« (KKC1351). Ako je zbog većeg broja vjernika potrebno, neka se više osoba zaduži za skupljanje milodara, da se sabiranje završi prije Euharistijske molitve.

99.  Euharistijska molitva, – Euharistijska molitva po svojoj na­ravi pripada onome tko predsjedava. On treba uzeti u obzir da ima na izbor više euharistijskih molitava koje predviđa Misal. S obzirom na te molitve treba se držati liturgijskih propisa. »Razli­čite euharistijske molitve sadržane u Misalu predala nam je živa tradicija Crkve. One su jedinstvene u svojem neiscrpivom teo­loškom i duhovnom bogatstvu. Vjernici moraju biti osposobljeni da to bogatstvo cijene« (ScC 48). – Neka za vrijeme euharistijske molitve vjernici sudjeluju doličnom šutnjom odgovarajući na uvodni dijalog i pjevajući Svet, zatim aklamacijom anamneze i sAmen završne doksologije (usp. OU 79). U tim trenucima zbor ne može zamijeniti zajednicu.

100.  Liturgijsko pjevanje. – Budući da »sveto pjevanje, zdru­ženo s riječima, tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije« (SC 112), pjesme koje se pjevaju za vrijeme euharistijskog slav­lja moraju biti u skladu s dostojanstvom liturgije i po sadržaju tekstova i po glazbenoj kvaliteti kao i po smještaju u liturgijsko vrijeme. Prema trajnoj glazbenoj tradiciji rimske liturgije, imaju prednost oni tekstovi koji su uzeti iz Svetoga pisma ili su njime nadahnuti. »Prema tome, tekst, melodija i sama izvedba mora­ju odgovarati smislu otajstva koje se slavi, dijelovima obreda

i liturgijskom vremenu« (ScC 42). »Usklađenost znakova (pje­vanje, glazba, riječi, čini) ovdje je to značajnija i plodnija što se više izražava u kulturnom bogatstvu vlastitu Božjem narodu koji slavi. Stoga ‘neka se brižljivo njeguje pučko vjersko pjevanje da glasovi vjernika mogu odzvanjati’ prema propisima Cr­kve ‘u pobožnim i svetim vježbama, i u samim crnima’« (KKC 1158; usp. SC 118 i 119).

U liturgijskim slavljima dopuštene su one popijevke koje su odobrene od mjerodavne crkvene vlasti u liturgijskim pjesma­ricama. One »se mogu ovako rabiti: a) kao ulazne, darovne i pričesne pjesme mise u onom liturgijskom vremenu za koje su određene; b) kao pjesme u slavljenju sakramenata i blagoslovi-na, ako su za to svojim sadržajem prikladne«. Uvođenje novih pjesama, koje nisu u odobrenim izdanjima, neka bude razborito i u konzultaciji s liturgijskim i glazbenim stručnjacima odnosno biskupijskim pastoralnim uredima.

101. Primanje pričesti i znak mira. – »Budući daje euharistijsko slavlje vazmena gozba, poželjno je da vjernici, pravo raspolože­ni – prema Gospodinovu nalogu – primaju njegovo Tijelo i Krv kao duhovnu hranu. Na to smjeraju lomljenje kruha i ostali pri­pravni obredi kojima se vjernici neposredno privode k pričesti« (OU 80).

»Posve je u skladu sa samim značenjem euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudje­luju u misi« (KKC 1388).

Svaki vjernik, pošto je prvi put primio presvetu euharisti­ju, dužan je primiti svetu pričest barem jedanput godišnje. Tu zapovijed treba izvršiti u vazmeno vrijeme, osim ako postoji opravdan razlog izvršiti je u drugo vrijeme dotične godine (usp. kan. 920). Crkva ipak živo preporučuje vjernicima da svetu euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana (usp. KKC1388).

»Euharistija je po svojoj naravi sakrament mira. Ta dimenzija otajstva euharistije u euharistijskom slavlju nalazi osobit izričaj u obredu pružanja mira. Riječ je nedvojbeno o vrlo vrijednom znaku« (ScC 49). Zato vjernike treba poučiti koji je smisao geste pružanja mira. Prikladno je da svatko pruži mir na jednostavan način samo onima koji su mu blizu. Svećenik može mir pružiti poslužiteljima, ali uvijek na način da ostane u prezbiteriju te da se ne ometa tijek slavlja (OU 82 i 154).

102. Držanje i raspoloženje tijela. – »Tko želi primiti presvetu euharistiju neka se barem sat vremena prije pričesti uzdrži od bilo kakvog jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek.

Svećenik koji istoga dana dva ili tri puta slavi presvetu euha­ristiju može uzeti nešto hrane prije drugog ili trećeg slavlja iako između tih slavlja nije prošlo vrijeme od jednog sata.

»Osobe poodmakle dobi i oni koji boluju od neke bolesti, kao i oni koji ih dvore, mogu primiti presvetu euharistiju iako su prošlog sata uzeli nešto hrane« (kan. 919 §§ l, 2 i 3).

Vjernike napose treba podsjetiti kakvo je raspoloženje tijela i duše potrebno za pristup k stolu Gospodnjemu i kako se kod toga tre­baju ponašati. Svi moraju učiniti »sve što je u njihovoj moći kako bi gesta u svojoj jednostavnosti odgovarala svrsi, a to je osobni su­sret s Gospodinom Isusom u sakramentu« (ScC 50; usp. RS 80-96). Držanje tijela (kretanje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost (KKC 1387). S obzirom nadijeljenje pričesti, treba se držati sljedećih odredaba: »Nije dopu­šteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh ili sveti kalež niti da ga iz ruku prosljeđuju jedan drugomu. Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći… Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se, da se prema istim odredbama, iskaže dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament« (OU 160). Vjernike treba poučiti kako se prima pričest na ruku. U nekim prigodama, kao što su duhovne vježbe i obnove, pučke misije, pastoralni tjedni, pastoralni blagdan i neke druge liturgijske svečanosti, može se dijeliti pričest pod obje prilike.

103.  Raspoloženje duše – uvjeti. – S obzirom na raspoloženje duše za primanje euharistijske pričesti Katekizam Katoličke Cr­kve ponavlja staro pravilo: »Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio * smrtno, ne smije pristupiti euharistiji a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu pokore« (KKC 1415, kan. 916).

Papa Benedikt XVI. upozorio je na neke probleme s kojim se danas često susrećemo. Između ostaloga »na činjenicu da su u pojedinim prigodama u kojima se slavi sveta misa – primjerice, kod vjenčanja ili sprovoda – osim praktičnih vjernika prisutni i oni koji možda već godinama nisu pristupili oltaru ili se možda nalaze u životnoj situaciji koja im ne dopušta primanje sakrame­nata. Kadšto su, pak, nazočni i kršćani drugih vjeroispovijesti ili čak pripadnici drugih religija. Slično se događa i u crkvama koje su meta posjetitelja, osobito u gradovima koji slove kao središta umjetnosti. U tim je slučajevima potrebno na kratak i učinkovit način podsjetiti nazočne na smisao sakramentalnog zajedniš­tva te na uvjete za njegovo primanje. Ako negdje nije moguće jamčiti potrebitu jasnoću o značenju euharistije, opravdano je razmotriti mogućnost da se ondje euharistijsko slavlje zamijeni slavljem Božje riječi« (ScS 50).

»Veoma se preporučuje da vjernici primaju svetu pričest u samome euharistijskom slavlju; onima pak koji je zbog oprav­danog razloga mole, neka se podijeli izvan mise, uz obdržavanje bogoslužnih obreda« (kan. 919).

104. Pričest orguljaša i pjevača. – Valja voditi brigu da i oni koji za vrijeme euharistijskog slavlja obavljaju neke službe, napose orguljaši i pjevači, mogu pristupiti k svetoj pričesti u propisano vrijeme, a ne nakon slavlja. Na taj način oni mogu još potpunije sudjelovati na euharistiji i dati do znanja da i oni pripadaju za­jednici vjernika.

105.  Prijenos i sudjelovanje u euharistiji putem TV-a i radija. – Što se tičeprijenosa i sudjelovanja u euharistiji putem sredstava priopćivanja, treba reći da »to od pastoralnih djelatnika koji se time bave zahtijeva osobitu pripravu kao i živi osjećaj odgovor­nosti. Doista, misa koju prenosi televizija neizbježno na svojevr­stan način postaje uzorom. Stoga je potrebno posvetiti osobitu pozornost kako bi slavlje, uz odvijanje na dostojnom mjestu i uz dobru pripremu, poštovalo liturgijske norme.«

S obzirom na vrijednost sudjelovanja na misi koju pratimo putem sredstava priopćivanja, »onaj tko prati takve prijenose mora znati da, u normalnim uvjetima, ne izvršava crkvenu zapovijed. Naime, slika može predstaviti stvarnost, ali je ne repro­ducira u sebi. Iako je pohvalno da stariji i bolesni sudjeluju na nedjeljnoj misi putem radijskoga ili televizijskoga prijenosa, to se ne može reći i za onoga koji bi se, putem takvih prijenosa, htio osloboditi obveza odlaska u crkvu i sudjelovanja u euharistiji koju slavi živa Crkva« (ScC 57).

106. Za ljepotu i svetost euharistijskog slavlja. – »U civilizaci­ji koja je sve osjetljivija na priopćivanje znakovima i slikama, svećenik će posvetiti odgovarajuću pozornost svemu što može uzvisiti ljepotu i svetost euharistijskog slavlja. Važno je da se u tom slavljenju pravilno usklađuju osobine i čistoća prostora, arhitektura oltara i svetohraništa (SC 128), plemenitost misnog posuđa, misnog ruha (SC 112-124), pjevanja (SC 112,114,116), glazbe (SC 120), svete šutnje (SC 30) itd. Sve su to sastojnice koje mogu pridonositi boljem sudjelovanju u euharistijskoj žrtvi. Do­ista, nedovoljna skrb za znakovitost u liturgiji i, još više, prava nebriga i žurba, površnost i nered, ispražnjuju značenje i osla­bljuju učinak bogoslužja za rast vjere (kan. 899, 3). Tko loše slu­ži, pokazuje slabost svoje vjere i ne odgaja druge u vjeri. Dobro pak slavljenje mise već je prva važna kateheza o svetoj žrtvi.«

107. Oltar. – »Oltar, na kojem se pod otajstvenim znakovima uprisutnjuje žrtva križa, ujedno je Gospodnji stol, a Božji je na­rod na misi sazvan da u njemu sudjeluje; središte je i zahvaljiva-nja koje se vrši euharistijom.

U svetome prostoru euharistiju valja slaviti na oltaru; izvan toga prostora može se slaviti i na prikladnom stolu, ali uvijek na stolnjaku i tjelesniku te uz križ i svijećnjake« (OU 296-297) .

Svijećnjaci i cvijeće mogu se staviti na oltar ili pokraj olta­ra već prema konstrukciji oltara. Ukrašavanje oltara neka bude umjereno, prema liturgijskom vremenu. Na oltar se mogu sta­viti samo oni predmeti koji su potrebni za slavlje mise, kao što su Evanđelistar na početku mise; a kalež s patenom, ciborij, korporal (tjelesnik), purifikatorij i Misal samo od prinosa darova do čišćenja posuđa. Neka se na oltar diskretno stave predmeti potrebni za razglas (mikrofon). – (Pod oltarom se ne drže ure­đaj za razglas, vaze za cvijeće, posudice za vodu i vino i dr., a na oltaru izvan mise stalak za Misal te Misal, Lekcionar, Knjiga molitve vjernika i si.).

108.  Bogoslužno posuđe i liturgijsko ruho službenika euharisti­je. – Svećenik treba posvetiti prvenstvenu pozornost samome liturgijskom slavlju i njegovoj pripravi, ali ne smije zanemariti niti važnost koju ima liturgijsko posuđe i ruho. Ono mora biti ukusno, dostojno i čisto. Svojim odnosom prema tim stvarima svećenik također očituje poštovanje prema euharistijskoj žrtvi u skladu s pravilom:Sancta sancte tractanda sunt!

»Svećenici koji predvode euharistijsko slavlje ili koncelebriraju dužni su odjenuti misno ruho kako to rubrike propisuju.«

Monaški škapular ili redovnički habit ne zamjenjuju propisano liturgijsko ruho.

»Vlastito odijelo svećenika predsjedatelja u misi i u drugim svetim činima koji su izravno povezani s misom jest kazula ili misnica, koju oblači na albu i stolu, osim kad je drukčije odre­đeno« (OU 337). Isto tako svećenik, koji prema propisima oblači misnicu, neka ne propusti staviti stolu.

»Vlastito odijelo đakona jest dalmatika, koja se oblači na albu i stolu. Dalmatika se ipak može izostaviti zbog nužnosti ili ako je svečanost nižega stupnja« (OU 338).

109. Nastavak euharistijskog slavlja. – Euharistijsko slavlje u praksi ima svojprirodni nastavak. »Euharistija je izvor i vrhunac svega kršćanskog života. Zato se toplo preporučuje privatna i javna pobožnost prema presvetoj euharistiji i izvan mise u skla­du s propisima zakonite vlasti. Kod takvih pobožnosti treba vo­diti računa o liturgijskom vremenu, da se pobožnosti s liturgi­jom slažu, da iz liturgije proizlaze i narod u nju uvode.«³³ Prisno jedinstvo s Kristom, živjeti u životu ono što se ispovijeda vjerom i sakramentom izražava se na poseban način u klanjanju pred Presvetim. Dobro je da taj oblik molitve živi u vjernicima i da se oživi u kršćanskim zajednicama. Drugi oblici štovanja euhari­stije izvan mise su euharistijske procesije i euharistijski kongresi?* Ako u jednom gradu ima više župa, neka se – radi smisla i znakovitosti takvih procesija – organizira jedna tijelovska procesija, a za to vrijeme neka se ne služe svete mise. »Ako je grad golem i pastoralne potrebe to zahtijevaju, može dijecezanski biskup do­pustiti i druge procesije u glavnim četvrtima grada.«

110. Prilog za misno slavlje. – Crkva potvrđuje i živo preponi-’ ča običaj slavljenja misa na nakanu vjernika. To je jedan od na­čina uzdržavanja klera koji je proistekao iz pradavnog običaja, a Crkva ga uzakonila (usp. kann. 945-958). Obveze koje proizlaze iz priloga za misno slavlje (stipendija) oneroznog su karaktera i svećenik ih mora u savjesti odgovorno obdržavati.

»Treba da se namijeni toliko misa koliko ima pojedinačnih nakana za koje je dan i primljen, pa makar neznatan prilog« (kan. 948), osim kad se radi o tzv. »kolektivnim nakanama« o kojima je riječ u sljedećem broju.

»Svećenik koji istoga dana slavi više misa može svaku na­mijeniti na nakanu za koju je dan prilog, obdržavajući ipak za­kon da za sebe uzme, osim na dan Rođenja Gospodinova, prilog samo za jednu misu, a da ostale preda u svrhe koje je propisao ordinarij; dopušta se, dakako, neka naknada s izvanjskog naslo­va« (kan. 951 § l).³⁷ Ovdje je riječ o vlastitom ordinariju, tj. višem redovničkom poglavaru, a ne o ordinariju mjesta (biskupu), osim ako se radi o župnicima i župnim vikarima čijim se or­dinarijem podrazumijeva ordinarij mjesta. »Župnik je obvezan namijeniti misu za povjereni mu narod svake nedjelje i blagdana zapovijedanih u njegovoj biskupiji; onaj koji je u tome zakonito spriječen neka to učini tih dana preko drugoga ili drugih dana osobno« (kan. 534 § 1). Ako istoga dana služi drugu misu i nami­jeni je na nakanu nekog vjernika, prilog može za sebe zadržati.

Ukoliko slavi treću misu, prilog za nju ima predati u svrhe koje je propisao ordinarij.

»Dužnost je pokrajinskog sabora ili pokrajinske biskupske skupštine da odlukom utvrdi za svu pokrajinu koliki prilog tre­ba da se dade za slavljenje i namjenu mise, te svećeniku nije dopušteno tražiti veći iznos; dopušteno mu je ipak primiti do­brovoljno ponuđeni veći, dapače i manji prilog od onog određe­nog za namjenu mise« (kan. 952 § 1). »Svećenik koji istoga dana koncelebrira drugu misu, ne može ni s kojeg razloga primiti za nju prilog« (kan. 951 § 2).

»Članovi bilo koje redovničke ustanove moraju se također ponašati prema istoj odluci ili mjesnom običaju, o kojima se go­vori u § l« (kan. 952 § 3).

»Nitko ne smije primiti toliko priloga za mise koje treba da osobno namijeni da ih ne bi mogao namijeniti za godinu dana« (kan. 953).

»Svaki svećenik mora točno upisivati mise primljene za slav­ljenje i one namijenjene« (kan. 955 § 4).

»Župnik i rektor crkve ili drugog mjesta pobožnosti u kojima se običavaju primati misni prilozi neka imaju posebnu knjigu u koju neka točno upisuju broje misa koje treba da slave, nakanu, dani prilog kao i namijenjene mise« (kan. 958 § 1). Takvu po­sebnu knjigu (Liber intentionum) neka vode i ostali svećenici, a »ordinarij je obvezan svake godine pregledati te knjige osobno ili preko drugoga« (kan. 958 § 2).

»Dužnost i pravo nadzora nad ispunjavanjem misnih obve­za pripada u crkvama svjetovnoga klera mjesnom ordinariju, a u crkvama redovničkih ustanova ili družba apostolskog života njihovim poglavarima« (kan. 957).

Rektori svetišta i drugih hodočasničkih mjesta, gdje obično pritječu mnogobrojni prilozi za slavljenje misa, trebaju onera-ta consdentia (u savjesti) brižljivo bdjeti da se točno primijene odredbe općeg zakona o tom predmetu. Ukoliko neke priloge predaju neposredno svećenicima, neka o tome obavijeste svoga ordinarija.

Bilo bi dobro da svećenici odgajaju vjernike da ne naručuju samo tzv. »vezane mise« na kojima će oni biti prisutni i na koji­ma će se javno obznaniti njihova nakana, nego da daju priloge i za »nevezane mise«, koje će ordinarij predati siromašnim sveće­nicima i poslati u misije.

111.  »Kolektivna nakana« – Kongregacija za kler je svojim de­kretom od 22. veljače 1991. godine u dosadašnju praksu služe­nja misa na nakanu darovatelja unijela veliku novost. Naime, u slučaju kad prinositelji, prethodno i izričito obaviješteni, pristaju slobodno da njihovi prilozi budu ujedinjeni s drugima u jedan prilog, može im se udovoljiti jednom jedinom misom prema kolektivnoj nakani. Ista Kongregacija je postavila stroge uvjete za takvu praksu: a) vjernike treba poučiti i izričito upozoriti i oni moraju na nju slobodno pristati; b) treba točno označiti dan, mjesto i sat u koji će se ta misa slaviti; c) takva misa ne smije se slaviti više od dva puta u tjednu; d) svećenik smije za sebe za­držati prilog u visini dijecezanskog stipendija, a preostali iznos predati ordinariju u svrhe koje je on propisao.

Prva pričest

112.  Uvjeti za primanje prve pričesti. – Zbog važnosti pitanja posebnu pozornost valja posvetiti pripravi i slavlju prve pričesti (i ispovijedi). Djeca koja pristupaju prvoj pričesti moraju imati dovoljno znanje i proći kroz brižljivu pripravu tako da prema svojim mogućnostima shvate otajstvo Krista i da mogu vjerom i pobožnošću primiti Gospodinovo Tijelo i Krv. Za djecu s poseb­nim potrebama ili u smrtnoj opasnosti dovoljno je da razlikuju Kristovo Tijelo od obične hrane i da ga prime s poštovanjem. Crkva na isti način s puno ljubavi i brige pokušava tajnu Kristo­vog Tijela i Krvi otkriti i djeci s posebnim teškoćama u razvoju, koja zbog svojih intelektualnih i drugih nemogućnosti ne mogu u potpunosti shvatiti cjelokupno otajstvo Euharistije.

113. Djecu uvoditi u euharistijsko slavlje. – Budući da djecu kr­sti pouzdavajući se u darove koji se u tom sakramentu primaju, Crkva mora pomoći da krštenici rastu u zajedništvu s Kristom i s braćom. Znak i zalog zajedništva jest sudjelovanje na euharistijskom stolu. Na to djecu treba pripraviti i što god je više moguće odgojiti da budu svjesna njegova značenja.

114. Župnik s roditeljima pripravlja na prvu pričest. – Roditelji ili oni koji ih zamjenjuju, naravno i župnik, moraju se pobrinuti da se djeca koja su došla do dobi rasuđivanja dobro priprave i što prije nahrane tom božanskom hranom. Prije prve pričesti djeca pristupaju k prvoj ispovijedi, a župnik, zajedno s roditeljima i katehetama, mora bdjeti da k pričesti ne pristupaju djeca koja nisu došla do dobi rasuđivanja ili nisu dovoljno pripravljena.

115. Kršćanska obitelj osigurava katehezu djece. – Kršćanska obitelj je prva pozvana osigurati djeci odgovarajuću katehezu o euharistiji. Neka roditelji prate djecu na pripravnom putu pristupa u kršćan­stvo: a) ponajprije osobnim svjedočanstvom vjere; b) ponavljanjem i iznošenjem sadržaja kateheze koja se živi u župnoj zajednici; c) sudjelovanjem na sastancima koji se priređuju za roditelje; d) pri­hvaćanjem roditeljske dužnosti ne prenoseći svoje odgojiteljske obveze na druge, npr. na svećenike, redovnice i katehiste, jer rodi­telji imaju svoje pravo – dužnost odgojitelja u vjeri.

Kršćanska zajednica koja naviješta evanđelje, koja svjedoči bratsku ljubav i koja se izgrađuje u slavlju otajstava Crkve, po­zvana je kršćanski i liturgijski odgajati svoju djecu.

116.  Priprava na prvu pričest. – Priprava na prvu pričest obu­hvaća: a) upućivanje u sadržaje vjere povezane s euharistijom i aktivno sudjelovanje u slavlju, zajedno s drugim članovima kršćanske zajednice; b) prikladan liturgijski odgoj u sklopu ko-

jega će moći naći prostora razna slavlja Službe riječi, napose u adventu i korizmi; c) jasan naglasak veze između liturgije i ži­vota putem stupnjevitog sazrijevanja onih stavova što ih euha­ristija potiče živjeti svaki dan: otvorenost, slušanje, oproštenje, sudioništvo, zahvalnost, radost. U »godini prve pričesti«, tj. od listopada do slavlja u vazmeno vrijeme, svakako se preporuču­je slijediti smjernice dokumenta Župna kateheza u obnovi župne zajednice (48-52), bilo što se tiče naglasaka o kojima valja voditi računa, bilo što se odnosi na sadržaj priprave za slavlje pomi­renja i euharistije, odnosno više tematskih krugova. To će, uz ostalo pomoći da se priprema ne svodi na puko ponavljanje onoga što se uči na školskom vjeronauku ili učenja obrazaca vjere i molitvi.

Priprava na Euharistiju prve pričesti neka bude u župi sta­novanja i neka traje barem dvije godine. Kroz to vrijeme neka se organiziraju posebna slavlja, kao što su predstavljanje djece crkvenoj zajednici i slavlje sakramenta pokore. To vrijeme neka bude prilika da cijela obitelj prvopričesnika provjeri svoj hod i zalaganje u vjeri.

Slavlje prve pričesti

117.  Smjernice »Direktorija za misu s djecom«. – U pripravi na prvu pričest neka se župnik i katehete posluže smjernicama iznesenim u dokumentu Direktorij za misu s djecom, što ga je iz­dala Kongregacija za bogoštovlje. Neka se prva pričest prven­stveno slavi u Vazmeno vrijeme ili nedjeljom. U veoma velikim župama s mnogo prvopričesnika neka se slavlje pričesti podijeli u nekoliko skupina, kako bi se priprava i slavlje što bolje orga­nizirali.

118. Župna crkva – mjesto slavlja prve pričesti. – Najprikladnije mjesto slavljaprve pričesti jest župna crkva, ali se ono može sla­viti i u drugim, npr. u područnim ili filijalnim crkvama.

119. Aktivno sudjelovanje djece u slavlju prve pričesti. – Neka se djeca pouče da što aktivnije sudjeluju u prvopričesničkom slav­lju. Slavlje prve pričesti može sadržavati: procesiju na početku slavlja, procesiju s knjigom Božje riječi i procesiju darova, obo­gaćenu doličnim pjevanjem.

120.  Dostojanstveno prvopričesničko slavlje. – Prvopričesničko slavlje ne treba opterećivati neukusnim priredbama neprimje­renim dobi i shvaćanju prvopričesnika, pogotovo neprikladnim dostojanstvu euharistijskog slavlja.

121. Izbjegavati situacije zabune. – Premda se po sebi pretpo­stavlja prisutnost roditelja u slavlju prve pričesti, ipak neka se izbjegavaju situacije zabune i diskriminacije, napose prema dje­ci čiji su roditelji rastavljeni ili ne žive u crkvenom braku i si.

Nedjeljna euharistija

122.  Teška obveza prisustvovati nedjeljnoj euharistiji. – »Nedje­ljom i drugim zapovijedanim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi; osim toga, neka se uzdrže od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Boga, radost vlastitu danu Gospodnjem ili potreban odmor duše i tijela« (kan. 1247). Katekizam Katoličke Crkve tu odredbu pojašnjava: »Nedjeljna euharistija utemeljuje i učvršćuje cjelokupno kršćansko djelova­nje. Zato su vjernici dužni sudjelovati u euharistiji u zapovjedne dane, osim ako su opravdam ozbiljnim razlogom (npr. bolest, skrb za dojenčad, ili su od svoga župnika dobili oprost). Oni koji hotimice ne izvrše tu obvezu, čine teški grijeh« (KKC 2181; usp. ScC 74). S obzirom na »anticipirane mise« Zakonik kanonsko­ga prava propisuje: »Zapovijedi sudjelovanja u misi udovoljava onaj tko ili na sam blagdan ili uvečer prethodnog dana prisu­stvuje misi gdje god se ona slavi po katoličkom obredu« (kan.

1248 § l). No, iz želje da se svima omogući ispuniti tu blagdan­sku zapovijed ne treba umnažati broj nedjeljnih, blagdanskih ili anticipiranih misa. Umnažanje slavlja bez pravoga pastoralnog razloga izaziva usitnjavanje zajednica, lišava slavlje službenič­kog karaktera što ga jedno slavlje pruža, i pogoduje improviza­ciji i brzini, što bi bilo na štetu dana Gospodnjega.

123. Animiranje sudjelovanja na nedjeljnoj euharistiji. – Danas je od posebne važnosti razmišljati o pravim načinima animiranja za sudjelovanje u nedjeljnom euharistijskom slavlju, to više što mali broj, ne samo mladih, uglavnom ne sudjeluje. Bit će važno i u homilijama i župnim listovima i lecima koji mogu doprijeti do onih »udaljenijih« naglašavati važnost slavlja Dana Gospod­njega, kao radosnog susreta s Uskrslim i s braćom u vjeri, te kako onaj koji češće izostaje ili uopće ne dolazi, izostavlja nešto bitnoga za rast i život u vjeri. Dakako, od presudne je važnosti i sam način slavlja. To znači da oni koji povremeno dođu ili samo naiđu, posebice u neke dane u godini, ili kao prijatelji u povodu slavlja prve pričesti i krizme, dozive ljepotu i privlačnost toga slavlja u aktivnom sudjelovanju vjernika, odnosno molitvi i pje­smi. Naprotiv, ako se može primijetiti neko mrtvilo u župnoj zajednici i u samom euharistijskom slavlju, očito će to odvratiti neke, pa i redovitije vjernike, da dođu svake nedjelje.

124.  Nedjeljna misa u župnim zajednicama. – Naročitu pozor­nost valja posvetiti nedjeljnim slavljima u župnoj zajednici, koja imaju veliko značenje za jedinstvo zajednice. Napose neka se cijene ona slavlja kojima u stolnoj crkvi predsjedava biskup, kao najuzvišeniji izričaj mjesne Crkve.

125.  Mise za posebne skupine. – Mise za posebne skupine u pravilu neka se ne slave nedjeljom, nego, koliko je moguće u obične dane u tjednu. U svakom slučaju, neka mise za pripad­nike raznih društava i crkvenih pokreta ne budu na štetu cijele zajednice. U tome se valja pridržavati sljedećih pravila: »Male skupine moraju biti u službi jedinstva zajednice, a ne poticati podijeljenost – što se treba potvrditi u konkretnoj praksi; te sku­pine trebaju promicati plodonosno sudjelovanje cijele zajednice te sačuvati, koliko je moguće, jedinstvo liturgijskog života poje­dinih obitelji« (ScC 63).

126.  Redovnici(e) promicatelji duhovnosti i liturgijskog odgoja. – Redovnici (redovnice), uz poštovanje njihove specifične pri­sutnosti u Crkvi, neka u kršćanskoj zajednici budu istinski nosi­telji duhovnosti i liturgijskog odgoja, zato neka izbjegavaju ini­cijative koje nisu u skladu s kanonskim i pastoralnim normama i neka na blagdane surađuju u izgradnji jedinstva i zajedništva kršćanske zajednice.

127.  Euharistijsko slavlje i druga slavlja. – Neka se nedjeljom izbjegavaju prečesta ženidbena slavlja da ne bi remetila nedjelj­na misna slavlja ili zahtijevala veći broj misa.

Vjernike treba odgajati da sakrament pomirenja slave izvan nedjeljne mise. Svećenici neka budu na raspolaganju vjernicima u prikladnije vrijeme.

Slavlja svjetskih, nacionalnih ili biskupijskih dana ni u ko­jem slučaju ne smiju iskrivljavati smisao i odvijanje nedjeljnih slavlja.

Neka župnici, po mogućnosti, u župnim pastoralnim vijeći­ma formiraju liturgijsku inicijativnu skupinu, koja će u zajednici pripremati nedjeljna slavlja u svim njihovim vidovima: čitanje Božje riječi, crkveni zbor, psalmiste, orguljaša, ministrante itd.

Nužno je sa svom ozbiljnošću i odgovornošću postupiti u povodu traženja slavljenja mise za neke posebne društvene pri­gode kada ono služi za popunjavanje programa nečim religioznim, to više ako se predviđa da glavnina prisutnih neće vjer­nički sudjelovati. U tom smislu valja imati pred očima da nije »dopušteno povezivati misno slavlje s političkim ili svjetovnim zbivanjima, odnosno s okolnostima koje nisu potpuno u skladu s učiteljstvom Katoličke Crkve. Povrh toga, potrebno je sasvim izbjegavati da se misno slavlje izvodi tek u želji za predstavom ili uz svečanost drugih ceremonija, uključivši i one profane, da se time ne oduzme euharistiji njezino izvorno značenje« (RS 78).

128. Nedjelja – dan kateheze žive zajednice. – Neka nedjelja bude izuzetan dan za katehezu žive zajednice, u kojoj će protumačena Riječ, najprije u okviru homilije ili propovijedi, omogućiti vjer­nicima pravilno razumijevanje Stola Riječi, te življenje po njoj. U zajednicama s relativno malim brojem vjernika, umjesto umna­žanja misa, moguće je nedjeljom i blagdanom organizirati pučke pobožnosti, kako to preporučuju crkveni dokumenti.