U Župi sv. Šimuna i Jude Tadeja, 19. lipnja 2025. središnja proslava svetkovine Tijela i Krvi Kristove održana je i ove godine u bogoslužnom prostoru župe u 18,30 sati. Svečano misno slavlje predvodio je župnik vlč. Josip Đurbek uz asistenciji mladih suradnika župe te uz glazbenu pratnju župskog zbora.
U svojoj nadahnutoj propovijedi župnik je, oslonivši se na evanđelje blagdana, stavio naglasak na Isusov prijedlog apostolima: „DAJTE IM VI JESTI!“, dok su zabrinuti tražili način kako nahraniti toliko mnoštvo gladnih. Pri tome ih pita što uopće imaju za ponuditi? Pet kruhova i dvije ribice koje oni imaju ne mogu nahraniti toliki svijet. A mi, što bismo mi nekome dali u ovoj situaciji, pita nas župnik! Na taj način potiče razmišljanje uopće o smislu ovog blagdana rekavši da su dvije ribice i pet kruhova „kao simbol za ono što mi svaki od nas imamo kao uzdarje koje smo primili od svojih roditelja kao zemaljski život, tako da ne bismo smjeli reći da nemamo ništa“, pa ako smo i zemaljski siromašni, vjerski nismo, jer imamo Boga za Oca. Mi smo Njegova djeca, stoga bismo kao takvi, kako podsjeća župnik, trebali tih pet kruhova i dvije ribice staviti pred Isusa, što znači da hostije i vino, koje na oltar prinose ministranti kao darove, nisu samo simbolika, nego na svakoj svetoj misi mi smo pozvani donijeti svoj dar, a ima li veći dar od darovanja samog sebe: sve svoje snage, svoje dobre želje i misli, čitav svoj život, pojasnio je župnik ohrabrujući riječima: „…koliko god to bilo skromno ili nam se činilo nedostojno Božje veličine, ali taj dar baš je ono što Bog treba, jer On može od našeg malog, skromnog, ljudskog, napraviti nešto jako veliko“, i to ne samo hranu propadljivu, nego onu po kojoj se dolazi u život vječni, što znači da po toj hrani koju Bog na nama umnaža događa se moje osobno spasenje i spasenje svijeta u kojem živimo. „A ima li išta vrijednije od toga, pita se župnik i nastavlja: „Onog časa kad smo sebe stavili na oltar, onog časa kad se polože ruke i moli Duha Svetoga da posveti ove darove, onda to nije posveta samo par hostija na oltaru, nego bi to trebala biti posveta svakoga od nas“, što znači da kako Gospodin ulazi u hostiju tako po primitku hostije ulazi i u nas i sve što je Njegovo postaje naše, doslovno mi postajemo drugi Kristi! Nadalje, župnik je htio pojasniti značenje pokaznice, rekavši da je ona samo simbol, jer, kazao je da ako smo primili Isusa u svoje srce, onda smo mi postali pokaznice i po izlasku iz ove crkve on bi trebao biti vidljiv: moje ruke – Njegove, moja usta – Njegova…! I vrativši se na prvotnu misao: Dajte im vi jesti, naglasio je kako nahranjen Božjom hranom po izlasku iz crkve ja trebam postati doslovno onaj koji hrani sve one koji su mu povjereni, što konkretno znači da ću hraniti svoju djecu Božjim naukom, tj. vjerom, također nahranit ću gladnoga, pomoći potrebnome i bolesnome, utješiti žalosnoga, biti blizu patniku…
Osvrnuo se i na preostalih dvanaest košara, čiji broj simbolizira Crkvu, tj. nova plemena, govoreći kako onaj koji računa na Boga, tj. koji dade da se On u njemu umnaža, taj će uvijek imati i viška, a ono što preostaje nama, dodao je, „preostaje zato da bi se dalo i drugima“. Nastavljajući u istom tonu, naglasio je još jednom da pokaznica koja će proći između nas „neka bude dobra slika onoga Isusa Krista koji treba biti nošen u svaku kuću, svako selo i svaki grad, ali ne zatvoren i ostavljen u pokaznici ili tabernakulu, nego onaj koji mora biti vidljiv, mora se čuti i vidjeti da je koristan ovome svijetu…“ I na kraju župnik je propovijed zaključio riječima: “Ponesimo, dakle, Isusa ne samo u procesiji, nego ponesimo ga svakome komu je potreban da bi taj Isus opet činio ista ona djela i znakove koje je činio i prije 2000 godina kad je u ljudskom tijelu bio među nama.“
Na kraju svete mise, a prije završnog blagoslova prisutni župljani formirali su procesiju koja je pratila pokaznicu do četiriju postaja ukrašenih cvijećem, a postavljenih u župskom voćnjaku zbog nemogućnosti korištenja dvorišta stare crkve. Kod svake postaje čitana je Riječ Božja, upućena molitva vjernika, a sve popraćeno prikladnim pjesmama župskog zbora, da bi svaki put dobili blagoslov Presvetog oltarskog sakramenta. Završni blagoslov slijedio je u bogoslužnom prostoru župe, nakon kojeg se okrijepljeni Tijelom Kristovim, u radosti i miru Božjem uputismo svojim kućama i životnim putima.
Izvijestila Lidija Molnar
