Dana 14. rujna 2024., u kapelici Uzvišenja Svetog Križa i Ivanke Bereta Molla u Popovcu, svetom misom u 18,30, koju je predvodio župnik vlč. Josip Đurbek, proslavljen je blagdan Uzvišenja Svetog Križa.
Unatoč nepovoljnim vremenskim uvjetima, šačica vjernih žitelja Popovca i Markuševca nije propustila obilježiti ovaj blagdan dolaskom na sv. misu u obnovljenu malu kapelu, a vlč. Josip je u svojoj propovijedi istaknuo značaj ovoga blagdana kao onoga koji nas podsjeća na središnju važnost križa u našem životu te pojasnio dva gledišta križa: jednima je ludost, a drugima mudrost. „Površnim gledanjem, rekao je, …neki će reći kako križ može biti nešto mudro, nešto dobro i pametno kad je križ ono što nas opterećuje, što nas pritišće, što nam ne da mira…?“ Pa je naveo primjer još iz Mojsijevog vremena gdje su narodu bile draže zmije, nego Božji glas. Nadalje, župnik je rekao: „A mi, 2000 godina od Krista i 3000 godina od Mojsija valjda smo mogli razmisliti o tome da bi križ mogao biti prokletstvo samo za onoga koji ništa ne zna i ništa ne razumije, koji ide linijom manjeg otpora.“ I nastavio riječima da onaj „koji se uspio malo udubiti u Krista, u njegov život, u njegovu muku, u konačnici u njegov križ, onda bi taj, naglasio je, trebao drugačije razmišljati te obrazložio: „Naime, križ ostaje ono što je spasonosno, po njemu se spasavamo, stoga on nije svrha samome sebi, nego križ je način kako se suočavamo s ovim svijetom i problemima, s onim što s jedne strane bude otežavajuća okolnost, a s druge strane što čovjeku mora biti na spasenje.“ Jer, „onda kada dolaze različite životne poteškoće na križ se može gledati kao na neko prokletstvo, ali može ga se gledati i kao način na koji čovjek živi i sagledava dužnosti koje mora napraviti, pa nastavio rekavši da ako tada život gledamo kroz to da neke stvari ne mogu biti lagane jer bi bile bezvrijedne (jer za sve što je vrijedno treba se pomučiti…), onda bi i mi i dobri ljudi mogli vidjeti „da ima smisla nositi svoj križ, dapače, i to ne samo ga podnositi, nego ga i s radošću nositi,“ što znači, rekao je vlč. Josip „da tada križ postaje spasonosan.“
Na kraju nas je naš župnik pozvao na zajedničku molitvu kako za sebe tako i za sve one koji imaju neke nametnute križeve da ih što strpljivije i tiho nose, ali isto tako da molimo i za one koji shvaćaju da od svojih teškoća ne treba bježati, nego ih s radošću podnositi, štoviše tražiti svoje svakodnevne križeve, jer kad ih nađemo, ohrabrujuće će župnik, „znači da smo neke stvari riješili, da smo napravili nešto dobro,…poput Isusa koji nije shvatio križ samo kao opterećenje, nego nam ga je dao na dobro i na naše spasenje“ te zaključio svoju propovijed riječima:Ponesimo stoga i mi svoje križeve.“
Nakon svete mise domaćini su pozvali sve prisutne na malu okrjepu i druženje!
Izvještaj i fotografije: Lidija Molnar
