Proslavljen blagdan sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu

 

U Četvrtak, 28. listopada proslavljen je u Markuševcu blagdan sv. Šimuna i Jude Tadeja, zaštitnika župe. I ove godine slavlje je održano u sjeni potresom stradale drevne crkve te pandemije Covid-19. Ipak smo radosni da blagdan svojih nebeskih zaštitnika možemo slaviti u novoj privremenoj crkvi, za razliku od prošle godine, kada je misa slavljena vani.

Svečanu svetu misu predvodio je izaslanik zagrebačkog Nadbiskupa mons. Tomislav Subotičanec, generalni vikar Nadbiskupije i kanonik, u zajedništvu sedam svećenika Remetskoga dekanata.

U svojoj homiliji mons. Subotičanec je rekao:

Iako su sv. Šimun i Juda Tadej živjeli davno prije nas, iako je prošlo tisuće godina, mi želimo u njihovim uzornim likovima promatrati sebe i svoj život danas, u ovom vremenu u kojem mi živimo. Draga uspomena na te apostole, mučenike i velikane kršćanske vjere stoji pred nama i danas nas na poseban način poziva na nasljedovanje u ostvarenju evanđeoskih ideala i vršenju Božje volje. Oni su nam danas i poruka i putokaz koji nam pokazuje kako valja živjeti, kojim putevima kročiti da bismo dosegnuli ono što želimo, ono za čime naša srca čeznu. U našoj zagledanosti prema Bogu i težnji da s njim postignemo vječno zajedništvo, sveti apostoli Šimun i Juda Tadej osvjetljuju nam put i daju nam sigurnost na putu kojim kročimo. Osim toga ne zaboravimo da su oni u duhu vjere za nas izvor nade, utjehe i nadahnuća. Svojim nam životima pokazuju, svojim nam životima svjedoče da je moguće i da je za svakoga ostvarivo odgovoriti na Božji poziv, da je moguće odgovoriti i na one najteže izazove zemaljskoga života, a uz sve to ostati Božji čovjek – ostati čovjek po Božjoj mjeri i napokon, sveti apostoli su nam jamstvo da nas Bog neizmjerno ljubi, da Bog neizmjerno voli čovjeka. Božja je naklonost prema nama neiscrpna. On se nikada ne umara i on izvršava obećanja koja daje čovjeku. Njegova ljubav prema nama nikad ne prestaje.

Stoga nam je danas, draga braćo i sestre, posebna nakana i želja u molitvi i pobožnosti otkriti što nam sveti apostoli, koji su prije svega svjedoci vjernosti Isusu Kristu u trpljenju i patnji, poručuju svojim životima, na što nas oni pozivaju i čemu nas svojim primjerom uče. Pozivaju nas da i mi budemo u ovom vremenu u kojem živimo svjedoci i odvažni heroji kršćanskog uvjerenja, kao što su oni bili u svom vremenu. A što to konkretno znači? To znači biti odvažan biti hrabar, biti postojan u životu, ljubavi trpljenju. Što znači biti hrabar u životu? Više od svega i ponajprije to znači neustrašivo priznavati i ispovijedati svoju vjeru, pa čak i onda kad bi mogli radi toga biti izvrgnuti ruglu, podsmijehu, poniženju možda čak i nekoj vrsti suvremenog progona.

Nadalje, treba biti odvažan i u tome da uvijek u svim životnim prilikama, bez ikakva kompromisa, bez ikakve zadrške zastupam svoja kršćanska uvjerenja i načela. Da promičem pravednost i istinu, bez obzira na cijenu koju ću možda morati platiti kroz osude i odbačenost od ljudi. Nadalje, biti hrabar i odvažan u ljubavi podrazumijeva iskrenu i potpunu ljubav prema Bogu, te predanost Bogu čitavim bićem, predanost njegovoj volji, Njegovu promislu. Dakako, herojsku ljubav valja imati i prema bližnjemu, prije svega prema onim ljudima s kojima živimo koje svakodnevno susrećemo, ali jednako tako valja imati ljubavi prema bijednima i ubogima, prema siromašnima, prema bolesnima, tlačenima i progonjenima. U tome su nam sveti apostoli poseban uzor. I ne zaboravimo da se kršćansko junaštvo pokazuje i svjedoči u ljubavi prema neprijatelju.

Ta je ljubav bez sumnje iznimno teška i zahtjevna, traži plemenitost i veliku snagu, traži mnogo strpljenja i velikodušnosti i podnošenja žrtve i odricanja. Upravo je ta ljubav ideal koji osvjetljava likove svetih Šimuna i Jude Tadeja, a suobličuje nas našem Spasitelju Isusu Kristu, koji je ljubio neprijatelje i koji je pozvao sve nas: Ljubite čak i one koji vas progone. I na posljetku treba biti junak u trpljenju i u smrti.

Jasno je da mi vjerojatno nećemo umrijeti progonjeni i mučeni kako su bili progonjeni i mučeni apostoli, no trpjeti i umrijeti na bilo koji način, jednog dana moramo svi. A ispravno trpjeti i umrijeti također znači veliku hrabrost i herojstvo. Hrabro i strpljivo podnositi razne bolesti dugotrajne i teške bolne i mučne, treba imati hrabrosti koja je temeljena na čvrstoj vjeri. Usred trpljenja u smrtnome času, sveti apostoli su s dubokim pouzdanjem bili zagledani u Boga, predajući svoj duh, živeći i posljednje sate svoga života odani i do kraja vjerni Onome, čijem su se pozivu odazvali i za kim su krenuli.

I mi, braćo i sestre, u svojim trpljenjima u svim svojim životnim borbama, bolima i mukama upravimo pogled, misli, svoja srca prema nebu. Upravimo svoje pouzdanje prema Božjoj ljubavi…. I ne zaboravimo da i za sretnu smrt, za blagu i blagoslovljenu smrt, treba ustrajno moliti. Upravo je, prema predaji, sveti apostol Juda Tadej zaštitnik dobre i blage smrti.

Molimo, jer po molitvi Bog daje milost. Po molitvi nas krijepi i jača da možemo sve, pa čak i trpljenje i smrt dostojanstveno podnijeti. Ugledajmo se u divan primjer svetih apostola koje danas častimo i molimo njihov zagovor da i mi ostanemo vjerni svojem Spasitelju do kraja. Ustrajni u svim teškoćama, ustrajni u svim patnjama, vjerni u ljubavi pod svaku cijenu uvijek i svugdje. I posebice ne zaboravimo riječi svetoga apostola Pavla, koje smo čuli u današnjoj poslanici, koji poručuje koji tješi i hrabri: „…Više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka….“ (Ef 2, 19-22).

S tim pouzdanjem s tom vjerom, moleći zagovor svetih Šimuna i Jude Tadeja, okrenimo se prema budućnosti, prema danima koji su pred nama i životu koji živimo kao darovanost od Boga. Neka nas u vjernosti Bogu ne omete ni jedna ovozemaljska teškoća, ni jedna muka ili patnja, nepogoda ili nesreća, jer Bog svojih ne ostavlja nikad. Zato i mi ne ostavljajmo nikada njega, a neka nam u toj postojanosti i vjernosti pomogne i neka nas jača i krijepi zagovor svetaca koje danas slavimo Svetog Šimuna i Jude Tadeja. Amen. „

Na koncu mise župnik Josip Đurbek zahvalio je svima, posebno onima koji su svojim radom, zalaganjem i materijalnom pomoći doprinijeli tome da u novoj crkvi možemo dostojanstveno slaviti svete mise. Neposredno pred blagdan obojan je pod, tapeciran je oltarni podij i postavljeno je centralno grijanje.

18 stavke

Tekst: Josip Zdešić / Slike: Lidija Kralj