Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije
Izjave i odluke
CRKVA ZAGREBAČKA U SLAVLJENJU KRISTOVA OTAJSTVA
Krštenje djece
63.
Vjerna Kristovu nauku da tko se nanovo ne rodi iz vode i Duha Svetoga ne može ući u Kraljevstvo Božje« (Iv 3, 5), Crkva naučava da djeca ne smiju biti lišena krštenja te ih krštava u vjeri što ju ispovijedaju roditelji, kumovi i kršćanska zajednica. Crkva stoga odgovorno čuva svetu zadaću Majke svih krštenika, koja u snazi Duha Svetoga rada na novi život te se majčinskom ljubavlju za njih brine, odgaja ih i poučava u svetome nauku, krijepi ih svojom blizinom, prati molitvom i omogućuje da po svetim sakramentima trajno rastu s Kristom Gospodinom.
Dar vjere ne ovisi o ljudskoj moći i sposobnosti rasuđivanja, nego o daru odozgor, pa dijete može biti nositelj božanskoga dara vjere, premda ju ne umije ispovijedati. Crkva zato preko svojih pastira i svih odgovornih u pastoralu ustrajno poučava i potiče roditelje da daju krstiti djecu u prvim mjesecima nakon rođenja — kako bi ih — izručujući ih daru vjere, povjerili snazi božanskoga života.
1.
Među svojim zadaćama Crkva prepoznaje brižnu skrb za rast roditelja u vjeri, kao i za odgovornost koja im se povjerava u kršćanskome odgoju djece. Neka se stoga u pripravi za krštenje djece održe u župi barem dva katehetska susreta s roditeljima, kada će im se izložiti značenje i smisao sakramenta krštenja, eklezijalni vidik vjere, roditeljska dužnost u odgoju djeteta u vjeri, smisao i zadaća kumova te ustroj i značenje slavlja sakramenta krštenja. Posebna pozornost neka se posveti pouci roditelja pri krštenju njihovoga prvog djeteta.
2.
U pripravi roditelja za krštenje, gdje se smatra primjerenim, mogu svećeniku voditelju priprave pomoći i prikladni vjernici laici, osobito bračni parovi koji će roditeljima prenijeti roditeljska iskustva u vjerničkome odgoju djece i ohrabriti ih u njihovoj zadaći.
3.
Na barem jedan predkrsni katehetski susret neka zajedno s roditeljima budu pozvani i oni koji će na krštenju preuzeti službu kuma. Neka im se izloži smisao zadaće koju preuzimaju u odgovornosti prema Crkvi, prema roditeljima i prema kršteniku.
4.
S posebnom osjetljivošću i brigom svećenici će primiti roditelje koji nisu dovoljno srasli sa životom Crkve ili žive u okolnostima koje im priječe puni sakramentalni život, ili uopće nisu kršćani, kako bi se otklonile moguće zaprjeke za krštenje djeteta, a roditelje prikladno poučilo i ohrabrilo u njihovoj nakani da dijete bude kršteno i odgajano u vjeri Crkve.
5.
Tijekom prijave djeteta za krštenje neka se od roditelja zatraže valjani dokumenti koji sadrže sve potrebne podatke za upis djeteta u Maticu krštenih, kako se osnovni podatci u Matici krštenih ne bi razlikovali od podataka u drugim osobnim dokumentima krštenika.
6.
U predkrsnoj katehetskoj pouci, kao i u drugim pastoralnim susretima, neka se nastoji među vjernicima, osobito medu mladim roditeljima, probuditi svijest o smislu imena koje se djetetu daje na krštenju. Roditelje će se poticati da djeci daju ime vezano za kršćansku baštinu te da to bude jedino ime kako bi život osobe bio tijesno vezan sa življenjem vjere. Osobito neka se preporučuju imena svetaca čiji će primjer života nastojati slijediti.
7.
Kada krštenje djeteta zatraže roditelji za koje pastoralni djelatnik utvrdi da ne žive vjeru i da se samo prigodice utječu Crkvi, neka ih se s pomnjom i razumijevanjem potakne na potpuniji vjerski život te im se rasvijetli odgovornost koja proizlazi iz krštenja njihove djece, odgajajući djecu u vjeri i prateći ih na putu do drugih sakramenata kršćanske inicijacije. Gdje se ne može steći potrebna sigurnost da će dijete biti odgajano u vjeri, župnik ili drugi pastoralni djelatnik neka nastoje pomoći roditeljima u izboru krsnoga kuma koji će s posebnom odgovornošću pratiti dijete na putu vjere. Gdje pak nije moguće steći barem osnovnu sigurnost da će dijete biti odgajano u vjeri, župnik će postupiti prema uputi Nadbiskupa. Neka uvijek nositeljima pastoralne skrbi na srcu više bude dar koji se po krštenju milosno daruje, nego zahtjev roditeljima da se priključe redovitosti vjerničkoga života u župnoj zajednici.
Slavlje krštenja
64.
Slavlje sakramenta krštenja, koji nudi vrata vjere i krštenika izvodi na put spasenja, treba se odvijati tako da se u zajednici slavitelja uistinu doživi kao događaj spasenja, darovan po službi Crkve.
Za takvo slavlje nezaobilazan je preduvjet prikladna priprava roditelja, ali i otvorenost Crkve, zajednice vjernika, u kojoj se djeca rađaju na novi život. Neka se u slavlju pripadna pozornost dade svakomu od Redom krštenja predviđenih obrednih sastavnica: od primanja djeteta, preko liturgije Riječi s homilijom, blagoslova vode, odreknuća od grijeha i ispovijesti vjere, krsnoga čina polijevanja vodom ili uranjanja u vodu, poslijekrsnih čina pomazanja krizmom, odijevanja krsne haljine, pružanja zapaljene svijeće i obreda efata, do završnih čina molitve Gospodnje i blagoslova.
Jednako će se, gdje god je to moguće, paziti da ustroj slavlja bude razvidan i ostvaren prikladnom prostornom rasporedbom pojedinih dijelova slavlja koji se, u skladu s obrednim uputama, odvijaju na ulazu u crkvu (obred primanja), na ambonu (liturgija Riječi), potom u krstioničkome prostoru (krsna služba) te pred oltarom (završni obredi).
1.
Da bi u slavlju sakramenta krštenja jasnije zasjao eklezijalni vidik dara vjere, neka se nastoji, kad god je to i gdje god je moguće, krštenje slaviti nedjeljom ili na blagdane i svetkovine, u euharistijskome slavIju na kojemu je okupljena župna zajednica, čime će se jasnije osvijetliti i upućenost krštenja na sakrament euharistije. Pritom će se uzeti u obzir stvarne okolnosti i mogućnosti pojedinih župa, kao i druge pastoralne danosti i uvjetovanosti. Moguće je da, tamo gdje se smatra razboritim, jedna nedjelja u mjesecu bude određena za slavlje krštenja, što može olakšati i zajedničku pripravu roditelja i kumova.
2.
U župnoj će zajednici biti korisno njegovati osjetljivost za eklezijalni smisao krštenja te poticati otvorenost zajednice za slavlje krštenja u redovitim nedjeljnim slavljima, kako bi se medu vjernicima izbjegla pomisao da krštenje ‘opterećuje’ ili ‘produžuje’ redovitost slavlja. U vjernicima je potrebno buditi radost zbog krsnoga preporođenja novih članova Božjega naroda.
3.
Sakrament krštenja neka se redovito slavi u župnoj crkvi roditelja, a u drugim crkvama ili kapelama na području župe uz odobrenje Zagrebačkoga nadbiskupa. Zbog dostojanstva sakramenta krštenja i njegove važnosti za vjerski život potrebno je da u svim župnim crkvama bude čvrsta i nepomična krstionica te, ako je moguće, neka bude uređena tako da se pri krštenju iz nje voda zahvaća te da iz krstionice može otjecati. Župna crkva, zajedno s krstionicom, trajan je spomen vjernicima na otajstvo njihova preporođenja i na pripadnost crkvenoj obitelji. U kućama, bolnicama i drugdje izvan redovitoga mjesta krštenja neka se bez opravdanoga razloga ne krsti, osim u slučajevima smrtne opasnosti ili teške bolesti.
4.
Kao prikladan način priprave roditelja i kumova za krštenje može im se savjetovati da za slavlje krštenja prirede svijeću i krsnu haljinu. To mogu biti dragocjeni nositelji spomena na sveto krštenje. Krsna haljina neka bude takvoga oblika da ju je u liturgiji krštenja, u predviđenome obrednom trenutku, moguće odjenuti djetetu, u znak krsne zaodjevenosti u Krista (usp. Gal 3, 27).
5.
Neka se — s izuzetkom u vazmenome vremenu, kada se krsti vodom blagoslovljenom u vazmenome bdjenju — u svakome slavlju krštenja blagoslovi voda, rabeći jedan od molitvenih obrazaca iz Rimskoga
obrednika, kako bi se krsno otajstvo moglo jasnije iščitavati u njegovoj povijesno spasenjskoj dimenziji. Roditeljima se, nakon krštenja, može dati i prikladna posudica s krsnom vodom, koju će ponijeti u svoj dom i koristiti ju za posebne trenutke molitve i obiteljskih slavlja, osobito pri roditeljskom blagoslovu djece.
6.
U Nadbiskupiji će se, dok za to bude opravdanoga razloga, nastaviti hvalevrijedan običaj da peto i svako sljedeće dijete u obitelji krsti Nadbiskup ili jedan od pomoćnih biskupa, ili neki drugi Nadbiskupov delegat, kako bi se time iskazala potpora obiteljima s većim brojem djece te u kršćanskim obiteljima promicala otvorenost daru života. Takvo slavlje krštenja neka, osim u iznimnim okolnostima, bude tijekom nedjeljne ili blagdanske mise župne zajednice.
7.
Upis djeteta u Maticu krštenih neka se izvrši u roku od nekoliko dana nakon krštenja, poštujući sve odredbe partikularnoga prava. Radi čuvanja spomena na sveti sakrament krštenja podupire se hvalevrijedan običaj upisa krštenja u Obiteljsku knjižicu koja se čuva u obitelji. Kada se dijete krsti u bolnici, bolnički kapelan o krštenju izvješćuje župu kojoj pripadaju djetetovi roditelji. Glede upisa djeteta krštenoga u bolnici koja nije ustrojena kao župa ili kapelanija, slijedit će se upute Zagrebačkoga nadbiskupa.
8.
Ako je dijete kršteno u bolnici, zbog bolesti ili smrtne opasnosti, prikladno je, nakon što prizdravi, u župi, u okviru nedjeljnoga ili blagdanskoga slavlja, prirediti obred donošenja u crkvu već krštenoga djeteta onako kako to predviđa Obrednik, kako bi se dao eklezijalni značaj već primljenomu krštenju i kako bi zajednica mogla slaviti radost krštenja svoga novog člana. Roditelje se na prikladan način može potaknuti na brigu za rast djeteta u vjeri i obiteljsko slavlje godišnjega spomena na dan krsnoga preporođenja, kao jednog od svetih dana obiteljskoga kalendara.
Služba kumstva
65.
Slijedeći drevni običaj, Crkva pri krštenju djece dio svoje brige za njihov kršćanski odgoj povjerava kumovima, koji će zajedno s roditeljima djetetu biti prvi svjedoci vjere i njegovi podupiratelji na tome putu. Kumovi, izabrani između vjernika uzornoga života i eklezijalne zauzetosti, kršteniku svjedoče da su po krsnome preporođenju stekli novu obitelj, Crkvu, pa se služba kumstva smatra pravom crkvenom službom (officium) koju prihvaćaju pred Crkvom i u ime Crkve. Kumstvom se posvješćuje da krštenje proširuje krštenikovu naravnu obitelj te da on stupa u zajedništvo djece Božje, koje tvori sveti Božji narod, Crkvu.
1.
Stoga će se s posebnom brigom paziti da službu kuma na krštenju preuzimaju vjernici katolici koji su, u skladu s kanonskim odredbama, prikladni za službu kumstva.160To će biti osobito važno u slučajevima kada ne postoji sigurnost da će roditelji moći preuzeti ili obećati brigu za kršćanski odgoj djeteta, u skladu s naukom Crkve.
2.
Neka se u tome smislu, bez velikoga razloga i bez dopuštenja mjesnoga ordinarija, izbjegava svako odstupanje od kanonskih odredaba o uvjetima za kumstvo na krštenju, kako bi se otklonile neujednačenosti u pristupima i nejasnoće o smislu te službe. Usprkos činjenici da je ta služba katkad izvor poteškoća i prijepora, služba kumstva, ispravno postavljena i shvaćena, može iznova postati dragocjena pomoć u pastoralnim nastojanjima u župnoj zajednici, osobito u slučajevima kada obitelj ne pruža dovoljno jamstvo za djetetov kršćanski odgoj.
3.
Čuvat će se odredba da na krštenju bude samo jedan kum ili kuma, ili kum i kuma. Vrjednujući službu kumstva neka ne izostane nastojanje i preporuka roditeljima i kumovima da krsni kumovi preuzmu službu kumstva i pri slavlju sakramenta potvrde, ako za to ne postoje zaprjeke ili velike poteškoće. U tome smislu, uz prikladnu pouku, poticat će se i krizmanike da za kumove na sakramentu potvrde izaberu svoje krsne kumove.
4.
Krštena osoba koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici može biti samo svjedok krštenja, i to jedino zajedno s katoličkim kumom. Za to dopuštenje neka se prethodno zatraži Nadbiskupovo mišljenje.