Gospa Anđelska u Župi sv. Šimuna i Jude Tadeja 6. rujna 2026.

Kao i svake godine, na prvu nedjelju u mjesecu rujnu proslavljen je župni blagdan Markuševečke Vinske Gospe ili Gospe Anđelske svečanim misnim slavljem u 11 sati u bogoslužnom prostoru župe sv. Šimuna i Jude Tadeja u kojem, nakon povrata starih oltara u obnovljenu crkvu, središnji oltar krasi čudotvorni kip Majke Markuševečke. Svetu misu je predvodio bivši dugogodišnji župnik ove župe vlč. Zlatko Golubić u koncelebraciji s domaćim župnikom vlč. Josipom Đurbekom.

Kao priprema blagdanu Gospe Anđelske prethodila je trodnevnica koju je vodio vlč. Josip Đurbek, nastavljajući prošlogodišnju temu Marijina Magnifikata kroz propovijedi blaženog kardinala Alojzija Stepinca.

Izdvojimo nekoliko poticajnih misli blaženog Alojzija Stepinca koje je vrijedno još jednom čuti!

Prvi dan slušali smo o Marijinu uskliku: „Jer gle, odsad će me zvati blaženom svi naraštaji!“

Primjenjujući ovaj Marijin ushit i na naš život, bl. Kardinal kaže: „Što je to drugo, braćo, u ovoj velepjesmi Majke Božje, nego velika propovijed svima nama: blaženstvo na ovome svijetu ne sastoji se u tome da smo izuzeti od svake boli, jada i nevolja, nego naprotiv, sastoji se u strpljivom podnošenju sviju križeva što nam ih ruka Božja pošalje, jednom u ovom, drugom u onom obliku. Inače se nitko ne može nadati, osim ako izuzmemo djecu bez razuma, da će ikada polučiti blaženi život u nebu, kad veli Isus: „Tko ne uzme križa svoga na sebe i ne ide za mnom, nije mene dostojan.“ A i apostol potvrđuje da je samo strpljivo podnošenje patnji na tom svijetu temelj vječnog blaženstva kad kaže: „Blago čovjeku koji pretrpi napast jer, kad bude iskušan, primit će vijenac života.“

Drugi dan trodnevnice razmatrali smo sljedeći Marijin usklik: „Jer mi učini velike stvari Onaj koji je silan i sveto je Ime Njegovo!“

Blaženi Stepinac kaže da kad Marija tako kliče, „onda kao da hoće reći da ni Svemogući Bog nešto više nije mogao učiniti… kad je Mariju uzdigao do Matere Božje,… tako je bio velikodušan prema Mariji… Bog joj je dao najviše što je mogao i s punim je pravom govorila u ushićenju svoje pjesme: ‘Jer mi učini velike stvari Onaj koji je sila i sveto je Ime Njegovo’“. „Presveta Djevica Marija se, dakle, s dubokom zahvalnošću sjeća dobrote Božje i ponizuje pred Bogom govoreći“ ove riječi, nastavlja blaženik i dodaje: „Braćo, kome od nas nije Bog učinio velike stvari, ako i nije i ne može, kao što je Majci Božjoj?“ „Ali, nažalost nisu odviše česti ljudi koji bi se poput Majke Božje sjetili da se barem donekle oduže Bogu.“ “Ali… barem hvalimo i slavimo Njegovu velikodušnost prema nama grješnim i jadnim ljudima. Pa i za ono što je učinio Majci Božjoj jer konačno ide to i u našu korist, kao što pokazuje čitava povijest kršćanstva.“

Treći dan trodnevnice Marija kliče: „I milosrđe Njegovo od koljena do koljena nad onima koji ga se boje“

„Govorili smo nedavno, napominje dalje naš blaženik, kako sveti Toma Akvinski govori da je Bog na neki način podijelio svoje kraljevstvo na polovicu: sebi je zadržao da kroji pravdu, a Majci Božjoj je ostavio neka dijeli milosrđe. Kolika utjeha za svako ljudsko srce! „Ne zaboravimo, dakle, nauka koji nam daje Majka Božja: ‘Milosrđe Njegovo od koljena do koljena nad onima koji ga se boje.’ Upali mi u ne znam kako teške grijehe i bilo ih više nego pijeska na obali morskoj i živjeli u njima i više od sto godina, milosrđe Božje nije se ni za trenutak umanjilo prema nama. Treba samo priznati Stvoritelja svoga i u djetinjem strahu prići k Njemu. Jedan čin savršenog pokajanja kao kod Davida ili razbojnika na križu ili Magdalene i sve je oprošteno jer nas uči Majka Božja: I milosrđe Njegovo od koljena do koljena nad onima koji ga se boje.“

Na svetoj misi proslave blagdana Markuševečke Gospe Anđelske, vlč. Zlatko Golubić, s ganućem, radošću i zahvalnošću što je nakon 13 godina ponovno među markuševečkim župljanima, prepoznatljivim Šumećanima, započeo je svoju propovijed najprije skrenuvši pozornost na divan blagdan Gospe Anđelske koju ovaj narod posebno voli, a ona, kako kaže, vlč. ,Zlatko: „rado čeka i voli da se dođe k njoj“. Ispričao je priču o jednom američkom predsjedniku koji je posjetio zemlju svoje supruge i zahvalio njezinim mještanima što nisu pokvarili njegovu suprugu koja je bila i ostala radost njegova života. Tako i naša Gospa nije dala da se pokvarimo i izgubimo naše mlade i naše župljane, dodao je vlč. Golubić.

Potom se obratio majkama koje mole za svoje obitelji i za svoju djecu, no ne mogu birati koga će roditi jer svatko se rodi gol, ne kao gotov čovjek, no ono što može majka, po riječima našeg propovjednika, to je moliti za svoje dijete i odgajati ga te postaviti na svoje noge. I s uvjerenjem konstatira kako „mirno možemo reći da u rukama vas žena ovisi svijet i svjetska budućnost“. Nastavlja u istom tonu kako je „dijete poput platna na koje se nabacuju boje ili je poput mramora iz kojega se kleše lik da bude nešto lijepo ili nešto bezvrijedno“, no ne ovisi sve samo o roditeljima, nego i o društvu, crkvi, školi, vjeronauku. Pritom je ponovno ispričao jedan nemili događaj koji je pokazao kako nesuradnja roditelja s crkvom i poticanje djeteta na vjerske obveze i pomoć crkve u njihovu odgajanju mogu dovesti do strašnih posljedica koje se očituju u devijaciji ličnosti i u ovom slučaju rezultiralo ubojstvom majke od strane sina kojega je puštala da raste bez granica i pravila, poput hrasta u šumi. Obratio se iznova majkama ponovno rekavši da ne mogu izabrati koga će roditi, radišu ili lijenčinu, sveca ili grješnika…, i kao da je želio utisnuti u srca i pameti misao već rečenu da ako ne mogu majke birati koga će roditi, mogu odgajati i mogu moliti. Ponovno je iznio jednu norvešku priču čija radnja se odvija u rudarskom naselju, gdje su sve kuće bile posve iste te djeca na povratku iz škole nisu mogla prepoznati koja je njihova. Majke su se tada dosjetile da svaka na svoja kućna vrata stavi svoju sliku. I onda je svako dijete prepoznalo svoju kuću jer je prepoznalo svoju majku. „Tako i mi, kaže vlč. Zlatko, prepoznajemo crkvu po Mariji, po njezinoj slici, po kipu,… Ona nas uvijek čeka, a tamo gdje je Marija, zaključuje vlč. Zlatko, tamo je i Njezi Sin, a onda prepoznajemo i svoje mjesto, dakle, ako prepoznajemo Marijinu sliku, nismo promašili svoja vrata.“

Također, prisjetio nas je kako je to izgledalo kroz povijest: „sveta Ana je othranila Malu Gospu, sv. Elizabeta Ivana Krstitelja, sv. Monika sv. Augustina, sv. Blanka svetog Ljudevita kralja, majka Barbara bl. Alojzija Stepinca.“ Iz toga proizlazi: „Kakva majka, takva kći.“ „Pamtimo to i podržavajmo!“, poručuje vlč. Golubić. I još je naveo dva primjera sinovskog poštovanja majke: Salomon kad je postao kralj dao je pored sebe napraviti prijestolje za svoju majku. To isto je napravio i kralj Konstantin Veliki za svoju majku. „Onda nas ne čudi, nastavlja vlč. Zlatko, da je Isus Mariju uzdigao na nebo, da ju je okrunio i da ju je nazivao Kraljicom anđela!“ Na kraju je spomenuo da je među mnogim hodočasnicima Gospi Anđelskoj hodočastio i pjesnik Dragutin Domjanić koji je prije 100 godina ispjevao pjesmu „Kapela“, posvećenu upravo našoj Čudesnoj markuševečkoj Gospi:

Kapela pri svetom Šimunu

Kapela iz baroka

pod lipom punom hlada,

i cesta, kaj odhaja,

dok noć i listje pada.

V kapeli kip je vrožah

i drobno svetlo z noći,

a z kipa k nam glediju

tak dobre plave oči.

I če diši tam slajše

i cvete lepše roža,

i če i vehne rajše,

je za te – Majka Božja.

Tak puno ih z molitvom

pred kipom ti je bilo,

Ti vsakom si pomogla,

kad vsakog ti je milo.

A kaj bi ja te molil?

Ni treba ni povedat,

Ti sama znaš će hoćeš

vu srce mi pogledat.

I zaključuje riječima: „Da bi Gospa mogla u srce pogledat, treba srce otvorit, srce očistit, treba u srce pustit nebesku Majku.“ Molitvom Gospi Anđelskoj za naše obitelji, našu župu i naš narod, završava svoju propovijed još jednom tražeći Njezinu blizinu riječima: „budi naša, daj da to osjetimo i onda daj pogledaj u naše srce i nađi u njemu mjesto, nađi u njemu stan za sebe i za svoga Sina.“

Na kraju misnog slavlja župnik Josip je srdačno zahvalio svima koji su sudjelovali u pripremi ovoga slavlja, a posebno bivšem župniku ove župe vlč. Zlatku Golubiću na njegovom radosnom odazivu i nadahnutoj propovijedi te mu izručio prikladni poklon, fotografiju iz vremena njegove službe u Markuševcu jednoga Uskrsa prije dvadesetak godina! Župljani su sve popratili oduševljenim pljeskom!

Izvijestila Lidija Molnar