U petak, 12. lipnja 2026., svetom misom u 19, 30 kod kapelice u Sitarima proslavljen je blagdan Presvetog Srca Isusova u prisutnosti povećeg broja župljana.
U svojoj propovijedi župnik Josip Đurbek oslonivši se na evanđelje dana, gdje Isus poziva umorne i opterećene k sebi da ih odmori, konstatira da smo svi mi svakodnevno umorni, a da za to i nema baš pravog razloga, nego radi se o drugoj vrsti umora, ne toliko fizičkom, već duševnom umoru. Iza njega se kriju razna razočaranja i danas osobito različite anksioznosti, također i kad osjećamo da nas nitko ne cijeni ili kad mislimo da više nismo nizašto ili stalno pokušavamo drugima ugoditi, jer je važno što selo misli. A Isus zove: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni.“ Zato župnik ukazuje na našu nevjeru jer zapravo ne vjerujemo da nam Isus može vratiti ono što smo izgubili, a molimo za one stvari koje nam on ne može dati, ali otpočinuti u Njemu ne želimo ili nam je teško. I nastavlja dalje govoreći kako je Isus prošao sve naše boli i na vlastitom iskustvu doživio neshvaćenost do odbačenosti i raspeća na križu. Dakle, ako je netko osjetio tjelesni i duševni umor, onda je to bio Isus. Stoga je povodom blagdana Srca Isusova sve pozvao na razmišljanje o tome da nam samo Isus može dati pravi odmor, vratiti svježinu i osposobiti nas za sve ono što je ostalo pred nama. Naglasio je dalje da nas Isus ponajprije želi poučiti da naša vrijednost nije u tome koliko napravimo poslova i koliko se potrošimo na njima niti koliko ćemo biti slavni u svojoj sredini, nego prava veličina je u tome da smo djeca Božja, čiji Otac nebeski želi da Njegova djeca odrastu, da budu ne samo majstori nekog zanata, nego i majstori života, a to znači, rezimira župnik, da „će s manje napetosti raditi ono što trebaju, jer baš ta Božja ljubav i briga može biti razlog da budemo zadovoljni što radimo ono što nam je Bog namijenio“. I ponovno nas vlč. Josip potiče na razmišljanje da ono što nas okružuje zapravo bi trebalo biti dio zajedničke priče između Boga i čovjeka i kad bolje razmislimo o onome što je ostalo iza Isusovog križa, nastavlja župnik i kaže: „… dani smo jedni drugima da bi jedni druge nosili, da bi jedni drugima bili na pomoć, a nama je jednostavnije svađati se, nego zajedno nešto raditi.“
Župnik je pri kraju svoje propovijedi rekao da nam današnji blagdan poručuje ono što je bolest ovoga i svakog vremena, a to je što čovjek biva sam, što pati sam i što trpi sam. I nastavlja u istom tonu da je zato Srce Isusovo znak da je Bog otvoren za čovjeka čak i onda kad čovjek Boga ostavi. „Oni koji Bogu otvore svoje srce, oni će u tom Srcu naći sve ono što čovjeka može ohrabriti i osokoliti“, rekao je župnik. Također je skrenuo pozornost na to što znači biti kršćanin pa dodao da biti kršćanin nije samo neki moralni stav, „nego moći ćemo reći da smo kršćani onda kada imamo mogućnost nasloniti se na Božje srce, doslovno, dopustiti da nam nosi glavu.“ Isto tako, nastavlja župnik, biti kršćanin znači dopustiti da nas Bog susretne kada nam je najteže, kada smo najslabiji. I nije sramota pasti, sramota bi bila ne primiti ponuđenu ruku, pomoć. „I kad već gledamo prema budućnosti, vlč. Josip zaključuje da bi raj bio ono „gdje čovjek nošen Bogom i praćen drugim čovjekom, nađe svoj mir i svoju radost ne zato što je pobjegao od težine života, nego zato što je s Bogom i s drugim čovjekom sve dobro nosio, na pravi način donio i za prave stvari upotrijebio.“
Potom su svi u glas prihvatili poznati i rado moljen zaziv:
„Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!“
Na kraju je župnik svima zahvalio na trudu oko priprema za ovaj blagdan, a osobito gospodinu Vidu sitaru kao i nedavno preminulom Marinku Bešliću koji je zdušno sudjelovao u obnovi kapelice, stoga se na sv. misi molilo za njega.
Kao i svaki put uslijedilo je međusobno druženje uz obilnu ponudu domaćina, na što se zahvalno odazvasmo.
Izvijestila Lidija Molnar
