Prve nedjelje rujna, (ove godine 7. 9.) po markuševečkoj tradiciji proslavljena je Majka Božja Anđelska, drevno župno proštenje, kojim se časti Blažena Djevica Marija prikazana u povijesnom kipu Marije Vinske koji je bio smješten u oslikanoj baroknoj kapelici pored crkve. Taj kip, budući da kapelica nije u potpunosti obnovljena još uvijek “gostuje” u privremenoj crkvi.
Našu Gospu Vinsku slavili smo svečanom svetom misom u 11 sati koju je predvodio fra Renato Galić, hercegovački franjevac iz Dubrave uz koncelebraciju oca Ilije Tripurića, karmelićanina iz Remeta i domaćeg župnika vlč. Josipa Đurbeka.
Kip čudotvorne Gospa Anđelske već petu godinu krasi bogoslužni prostor naše župe i kao da poziva naše župljane na revnije i vjernije čašćenje naše nebeske Majke i kroz ovaj njezin posebno lijep lik, na što nas svesrdno potiče i naš župnik.
Pa da se i kratko podsjetimo što kaže jedan od povjesničara umjetnosti o njemu:
Izuzetno vrijedno djelo markuševečke župe, kip velike vrijednosti i značenja, jeste gotički kip Marije s djetetom koju, zbog grozda koji drži u ruci zovu Marija Vinska. »Markuševečka je Marija Vinska bez sumnje jedna od najljupkijih Madona s djetetom koje su se iz doba gotike sačuvale u sjeverozapadnoj Hrvatskoj… Marijino lice više je djevojačko nego majčinsko, mirna i zamišljena izraza, a isti izraz primjećujemo i na sitnom licu djeteta koje na dlanu lijeve ruke drži zemaljsku kuglu. Vitkost Marijina lika i čvrstoća obrisa cijele pojave s mirnim padom odjeće i plašta odaju djelo treće četvrtine 15. stoljeća … (Nikola Pulić)
Samoj proslavi prethodila je trodnevna duhovna obnova u sklopu večernjih svetih misa, koju je vodio naš župnik Josip. Tema ovogodišnje trodnevnice bila je Marijin „Veliča“ koju je župnik pripremio iz knjižice „Propovijedi kardinala Alojzija Stepinca na temu Veliča duša moja Gospodina“, a koje su izazvale iskrenu pozornost i oduševljenje župljana. Evo i nekoliko dragocjenih misli između ostalih iz nagovora bl. Alojzija Stepinca, tadašnjeg kardinala: Dragi vjernici! Vidjeli smo kako je Majka Božja prigodom posjeta teti Elizabeti spjevala divnu pjesmu Bogu, kakve nije nikada nijedan drugi čovjek. Prvim riječima te pjesme, kao što smo vidjeli, izriče Majka Božja našu dužnost da hvalimo i slavimo Boga svim silama svoje duše. Jer ako je Bog uzvisio nas i uzvisuje nas svaki dan svojim milostima, dok nas ne uzvisi konačno zauvijek u nebu i mi smo dužni uzvisivati Boga, koliko samo možemo, jer iscrpsti Njegove veličine ne možemo nikada. A najviše ga uzvisujemo, rekli smo, tako da se što više ponizujemo pred Njim. I na kraju svojih nagovora pita nas današnji blaženik: Hoćemo li ikada biti zahvalni Bogu i ponizni pred Njim, kao neokaljana Djevica Marija, koja nas uči poniznosti i svojim divnim hvalospjevom, govoreći: “Jer je pogledao na poniznost službenice svoje!“
Ostaje nam istinski se truditi na putu nasljedovanja naše Majke Marije!
A na središnjem misnom slavlju kojeg je predvodio fra Renato Galić čuli smo vrijedne poticaje kroz njegovu propovijed oslonjene na evanđelje svetog Luke 23. nedjelje kroz godinu, gdje Isus okupljenom mnoštvu, tj. ljudima koji ga žele nasljedovati upućuje tri uvjeta, odnosno tri “ako”, tj. uvjeta koja ako ne ispune, ne mogu biti Njegovi učenici. Propovjednik je i sam rekao da mu je taj evanđeoski tekst, kao vjerojatno i većini vjernika zazvučao najnelogičnijim i najneshvatljivijim, jer tražiti da moramo mrziti svoju majku i svoga oca, svoga brata, sestru i prijatelje da bismo bili Kristovi učenici, što doista zvuči nelogično. No, pojasnio je tada da riječ „mrziti“ u aramejskom jeziku kojim se Isus služio, nema isto značenje kao i u našem hrvatskom jeziku. U Isusovo vrijeme, riječ „mrziti“ značila je „voljeti manje“ pa bi smisao te rečenice bila, dodaje fra Renato, „tko voli majku, brata, sestru, suprugu, djecu više nego mene, nije mene dostojan“ pa sada postaje razumljivije što je Isus htio reći! Naveo je i jedan primjer koji je pronašao na društvenim mrežama, a izvrsno pokazuje kakav treba biti Isusov učenik. Jedan političar u opisu svoga profila naveo je tri obilježja kojima se predstavio javnosti i to prvo da je kršćanin, onda da je oženjen i kao treće da je otac. Posve jasno se iščitava što je u njegovu životu najvažnije, a to je da je Božje dijete, da je kršćanin, zatim da je oženjen suprugom i da ima djecu! Dakle, naglasio je koliko je važno da u svome životu imamo nešto što nas nadilazi, nešto što je u našim životima obilježenim nestabilnošću i prolaznošću sveto, nešto što nipošto ne smije biti djelo naših ruku, nešto za što se možemo uhvatiti u kriznim situacijama… „za nas kršćane to nije NEŠTO, nego NETKO, to je Isus Krist, odnosno Bog! Pa kaže, „ako stavimo Boga na prvo mjesto, to ne znači da će mi npr. žena biti sekundarna, a dijete na trećem mjestu, posao na četvrtom itd, to ne znači da će roditelj zanemariti svoje dijete, ne, to ne čini kršćanin, nego „staviti Boga na prvo mjesto, znači sve stvari u svome životu promatrati kroz prizmu Onoga koji je na prvom mjestu, promatrati kroz božansku prizmu, i vjerujem da će tada sve imati svoje mjesto, ali na jedan ispravan način“, rekao je fra Renato.
Nadalje, tražeći vezu između nedjeljnog evanđelja i proslave Gospe Anđelske ističe jedan termin koji evanđelist Luka u tom odlomku triput spominje, a to je „učenik“. Osobito u osmom poglavlju evanđelja Luka kada govori o Djevici Mariji govori o njoj kao o „pravom učeniku“, kao o savršenom kršćaninu. Pa naglašava da „za Luku idealan kršćanin nije ni Petar, nije ni Ivan, nije ni papa, ni biskupi, ni bilo koji drugi svećenik, nego ideal kršćanskog života krije se u jednoj ženi – a to je Djevica Marija!
Također spominje jednu zgodu Petra i Isusa, gdje Petar uvjerava Isusa da ne smije trpjeti ni patiti, a još manje nositi križ, jer je Bog i to Njemu ne priliči i time čini kardinalnu grešku stavljajući se iznad Isusa, a biti Isusov učenik, nastavlja fra Renato, znači biti ispod Isusa, slušati ga i biti otvoren prema njemu. A upravo to Djevica Marija na izvrstan način utjelovljuje i prikazuje u svom svakodnevnom životu. I na kraju svoje nadahnute propovijedi spominje dva događaja iz prvog poglavlja Lukina evanđelja kad anđeo dolazi svećeniku Zahariji i isto tako kad anđeo dolazi Gospi. Dok Zaharija ne vjeruje da će mu žena roditi sina u toj dobi i uvjetuje Boga tražeći znak te zanijemi do poroda sina, Djevica Marija nikada Boga ne uvjetuje, Ona promišlja, dopušta da ono što je čula odleži u njezinu srcu te propituje na ispravan način, promišlja fra Renato i ukazuje da „biti kršćanin znači nekada ući i u dijalog s Bogom, ali nikada Boga uvjetovati ili se stavljati u poziciju učitelja kao što je to učinio apostol Petar“, za razliku od Marije koja kaže u svom hvalospjevu: „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne…“ I sad postaje jasno zašto se Gospa, kao i ova naša, prikazuje s krunom na glavi! Upravo zato jer Ona je Kraljica, što potvrđuje i Marijin hvalospjev: ono što je u ljudskim očima neznatno, u Božjim očima biva uznosito i visoko. I to je nekako ideal kršćanskog života, naglašava fra Renato i zaključuje riječima: „Ako sada živimo poput Marije kršćanski, jednoga ćemo dana kao i Ona biti u nebu, bit ćemo proslavljeni i svi ćemo biti okrunjeni anđeoskom krunom.“
Sveto misno slavlje uveličao je župni zbor izborom prigodnih pjesama, a lijepi broj prisutnih župljana i ove je godine radosno sudjelovao molitvom i pjesmom u proslavi naše čudotvorne okrunjene Gospe Anđelske.
Svečanu misu uresila je mladost Prigorca u narodnim nošnjama.
Izvijestila Lidija Molnar
Fotografije: Lidija Kralj
