U okolnostima pandemijskih ograničenja, sjetni jer ni ove godine nismo mogli uči u kapelicu koja je stradala u lanjskom potresu, župa svetih Šimuna i Jude Tadeja slavi 5. rujna ovogodišnji blagdan Gospe Anđelske. Ipak osjećamo i dašak radosti što ovogodišnje slavlje slavimo u novoj, privremenoj Crkvi, čiji portal od nedavno krasi novopostavljeni križ.
Svetu misu u 11. sati predslavio je o. Marko Maglić, karmeličanin, mladomisnik, u zajedništvu s Dejanom Lecićem, gvardijanom kapucinskog samostana sv. Mihaela u Dubravi, o. Ilijom Tipurićem iz Remeta, velečasnim Branimirom Jagodićem, župnim vikarom u Retkovcu i domaćim župnikom Josipom Đurbekom.
U prigodnoj homiliji o. Maglić je istaknuo: „Čuli smo u evanđelju kako je Isus ozdravio čovjeka koji je bio gluhonijem, a kad si gluhonijem ne možeš čuti niti govoriti te si zakinut da budeš dio „normalnog“ društva koje normalno razgovara, jer ne možeš biti s nekim u komunikaciji, ni s kim u odnosu, jer te ta osoba ne može razumjeti, a niti ti ne možeš razumjeti tu osobu što ti želi reći. Ovdje zapažamo važan detalj: kada Isusu donesu gluhog mucavca, pa ga zamole da stavi na nj ruku, on ga uzme nasamo od mnoštva, iako su svi hitjeli znati kako i na koji način On to čini, jer nije baš bilo takvih čudotvoraca koji su ukrašivali mrtve, ozdravljali bolesne, hrome, slijepe, gluhonijeme. Isus jasno daje do znanja da mu nije do spektakla, da ga netko proglasi zvijezdom, da ga zbog toga hvale i veličaju, uzdižu u nebesa. Dapače, evanđelist Marko govori da im Isus nakon ozdravljenja brani da o tome nekome ne kazuju. Danas smo okruženi s riječima, slikama, društvenim medijima, televizijama, najnovijim i najpametnijim mobitelima… ali ipak bez obzira na sve to često puta ostajemo sami, ostajemo prazni, svjesni da nas to ne ispunja. Isus je gluhonijemog mucavca odmaknuo od mnoštva i onda ga izliječio. To je poruka svima nama da se naučimo odmaknuti od mnoštva, kako bi nam Bog nešto rekao, kako bi nas na nešto uputio. Ne mislim da moramo bježati jedni od drugih, kako nam danas nalažu epidemiolozi, nego odmaknuti se od mnoštva u tišinu i samoću kako bi Bog progovorio nešto u mojoj duši, da mogu čuti Boga u tišini svoga srca. Posebno u ova vremena potrebni smo jedni drugima. Ali isto tako ovo su vremena kada smo potrebni tišine koja će dopustiti da do nas dopre Božji glas, opomena, da spoznamo što se sve oko nas događa, koliko svijet ide u propast, koliko svijet postaje lud, koliko postaje bolestan. Odmaknuti se od svoga mnoštva, ali opet biti jedni s drugima.
U nastavku homilije je zaključio da se, usprkos tehnološkom napretku današnji čovjek osjeća usamljeno. Podsjetio je na nedovoljnu angažiranost muškaraca u današnjoj kršćanskoj obitelji, koji češće provode vrijeme u kafiću nego sa svojom djecom u svojoj obitelji. Podsjetio je na to kako se čovjek prestao diviti malim, jednostavnim stvarima i naveo primjer prirode koja nas okružuje. Naglasio je da smo ništa bez dragoga Boga, bez mise i svagdanje molitve, svete ispovijedi.
„….Molimo danas Gospodina da i nama otvori i izlijeći uši, naš sluh da ga možemo čuti u njegovoj svetoj riječi. Molimo ga da nam odriješi jezik, da možemo blagoslivljati, moliti za druge, a ne da druge proklinjemo. I ako nam itko u tome može biti pomoć, to je Blažena djevica Marija – Kraljica Anđelska, najljepše – kažu sveci – i najdivnije Božje remek djelo…. Naša najsigurnija i naša najveća nada upravo je Blažena djevica Marija, kojoj se može i mora posvetiti svatko od nas, jer je posveta Mariji najsavršeniji i najsigurniji put do Isusa. Molimo Gospodina da nas izlijeći i da promijeni naše srce, da uistinu možemo biti sol zemlje i svijetlo svijeta u ovome svijetu, u ovome društvu . Bilo tako. Amen.“
Tekst: Zdešić Josip / Foto: Lidija Kralj
