Kad jednoga lijepoga proljetnoga dana godine 1906. opet se sastali seljaci. Među njima bio i Vid Đuran. On je davno o nečem snivao; sad mu srce nije više dalo, da to krije. «Znate što, dragi ljudi – progovori on – čujte, što je moja misao i želja. Svaka i čast svetome križu! No mi imamo, hvala Bogu, puno propela podignutih po svim našim raskršćima. Što ne bismo mi, dragi seljaci, podignuli ovdje mjesto propela kakav spomenik Srca Isusova?» Svi s veseljem primiše taj prijedlog; svi uskliknuše: «Blagoslovljen budi Presveto Srce Isusovo!»
Povjerenik Glasnika opet primi svu brigu na se. Vješt graditeljskom, tesarskom, a i rezbarskom poslu, objavi narodu: «Ja ću besplatno izraditi i sav materijal privesti; samo nastojte sakupiti milodara za materijal!»
Ta ponuda bude s oduševljenjem primljena od naroda. Vid Đuran prvi položi za taj spomenik velikodušan dar: deset kruna, a i drugi seljaci su davali, i brzo se sabere do šezdeset kruna. Pa i velečasni g. župnik Blaž Kovačić od srca im odobri namjeru, te odmah pokloni lijep dar, a na knjižicu za popisivanje milodara napisa svoje ime i udari župni pečat. S tom knjižicom u ruci sakupili su lijepu svoticu po selu, a i kod štovatelja Srca Isusova u Zagrebu.
No ipak nije bilo nade, da bi se moglo sagraditi Bog zna kakav veleban spomenik, već su samo mislili podići kakav stup s križem na vrhu, a u udubini malen kip Srca Isusova.
Jednoga dana uputi se povjerenik sa svojim vjernim pomagačem Vidom Đuranom u skladište devocijonalija Antuna Scholza u Zagrebu, da naruče kip Srca Isusova. Kad tamo, eto baš onakva kipa, kakova su si željeli. Iz kamene je mase, jedan metar visok. Dragi Isus lijepo, milo gleda na nas, kao da nas k sebi grli i kaže prstom svoje Presveto Srce, koje nas toliko ljubi. Odmah se pogode za taj kip i dva Anđela za 56 kruna i radosno ovo svoje blago otpreme kući.
Kada druge nedjelje narodu pokazaše taj mili kip, da ste vidjeli veselja i radosti! Odsada još većina prigrliše tu zamisao, još revnije prinesoše svoje dare. Koji je gdje kakovu ciglu imao,
taj ju veselo nosi; tako je na priliku domaći učitelj Andrija Širola darovao svih sto cigli, što ih je imao; a iz ciglane Uhlira kod Maksimira dobili su 250 cigli na dar.
Suze radosnice pokvasiše lice povjereniku. Reče sam u sebi: «Hvala ti, Isuse! Ovaj čovjek koji sigurno ne će ni vidjeti tvojega spomenika, pomogao nam je tako lijepim darom!» Jedan
domaći župljanin darovao tri voza kamena za temelj, drugi jedna kola finoga savskoga pijeska, opet jedan vreću cementa i tako dalje.
Eto, sad sakupiše prilično materijala, dapače i više no treba za stup. Predloži dakle povjerenik narodu, da sagrade malu kapelicu. Ta sigurno će pobožne djevojke nakititi kip Srca Isusova cvijećem i vijencima, pa će to u kapelici barem biti zaklonjeno od kiše i nevremena.
Tko veseliji nego li štovatelji Srca Isusova! Bit će dakle kapelica! Sad se napokon povjerenik lati posla. Radio je koja dva mjeseca dana. Dne 8. srpnja 1906. sve je bilo gotovo. Povjerenik je sam načinio osnovu u čisto narodnom slogu i sve je, do zadnje žlice morta, sam zazidao svojom rukom. Onda je kapelicu još i lijepo pobojao u narodnim motivima. Strop je u kapelici modar kao nebo, pun zlatnih zvjezdica. I oltar je njegovo djelo: lijepa rebrasta radnja u narodnom slogu. A jedan domaći bravar na slavu Srca Isusova besplatno je krasnom umjetnom bravarijom ogradio dva prozorčića i vrata. Okolo kapelice bi nasađen vrtić i ograđen ukusnim plotom. Osim onoga materijala, koji je bio poklonjen, i rada, koji se je činio
besplatno, bilo je troška u gotovom novcu oko tisuću kruna.
Eto, sve je gotovo i čeka samo na blagoslov. I već bi javljeno na sve strane, pa i u samim novinama, da će blagoslov biti 8. srpnja. Kad eto iznenada mislio, samo je na jedno zaboravio, na ono, što bi imalo biti prvo: zaboravio moliti dopuštenje duhovne oblasti! A ova im naknadno dade dopuštenje, ali uz uvjet, da polože svotu od 50 kruna kao jamčevinu za uzdržavanje i popravak kapelice. A to je veoma mudro, jer ništa nije tužnije, nego vidjeti zanemarene, napola razrušene vjerske spomenike.
Treba li dakle kasnije ova kapelica Srca Isusova popravka, eto odmah gotovih novaca: 50 kruna s kamatama. To je sve lijepo, ali tko da opiše žalost štovatelja Srca Isusova! Nisu još namiri niti svih troškova za kapelicu, a tu još treba položiti 50 kruna!
Blagoslov bude dakle odgođen, a međutim su opet sabirali novčić po novčić.
Napokon – minulo je već preko godinu dana – svi su dugovi za kapelicu bili namireni, a suviše i jamčevina od 50 kruna sakupljena u položena u ruke duhovne oblasti. U nedjelju, dne 22. rujna 1907., bit će blagoslov kapelice.
Kako je staro, mlado željno izgledalo taj dan! Revni seljaci, žene i djevojčice već četiri dana prije počeli kititi i uređivati kapelicu i popravljati putove, kuda će procesija dolaziti. U subotu na večer zagruvali mužari i nadaleko raznosili glas, kakav se dan približava. U 8 sati navečer sakupilo se pred kapelicom ogroman broj seljačkoga svijeta.
Kapelica bude krasno rasvijetljena, te veselo zaori iz mnogobrojnih mladih i starih grla: «Pjevajmo, braćo kršćani…» i «Svet, svet, svet …». Nakon pjesme poboravište čitav sat u molitvi.
Jedva se je pobožni narod odijelio od svoje mile kapelice, da pođe na počinak. A taj nije bio ni dug. Već ranom zorom dne 22. rujna sve trgne od sna gromki glas mužara, naviještajući svoj okolici, kakav je sretan dan osvanuo. Odmah, još u tmini, sve se diglo na noge, te kitilo kuće narodnim trobojnicama. Iza obavljene službe Božje krenula je u 9 sati uz gruvanje mužara procesija iz župne crkve k novoj kapelici Srca Isusova. Silan broj naroda nagrnuo sa okolnih župa, pa iz Zagreba, te se priključili procesiji.
Iz srdačnoga prigodnog slova o Srcu Isusovu blagoslovi domaći župnik kapelicu, u pratnji gospode župnika iz Remeta i Čučerja, dok je urednik Glasnika ovjekovječio taj dirljiv prizor fotografijom.
Evo, dragi čitatelji, to vam je povijest ove mile kapelice Srca Isusova. Završimo riječima domaćega g. učitelja: «Nema čovjeka, koji bi mimo te kapelice prolazio, a da se ne bi poklonio Srcu Isusovu, te bi mu se i suza na oku opazila od ljubavi prema Srcu Božanskomu i od ufanja, da će ga ono uzeti pod svoju zaštitu.
Već mnogi štovatelji Presvetoga Srca nađoše u toj kapelici utjehe, a Bože daj i preslatko Srce Isusovo, bila ta mila kapelica i nadalje na korist dušama našim i djece naše!» Sto godina je prošlo, a kapelica je još tu.
Iz Glasnika Srca Isusova
