Razmišljanja uz misu posvete ulja na Veliki četvrtak
Ante Crnčević
Godišnjemu slavljenju Kristova vazmenog otajstva, oblikovanomu u vazmenome trodnevlju, neposredno prethodi jedinstveno slavlje mise posvete ulja (missa chrismatis). Po svom postanju to je slavlje posve novo i ne pripada vazmenomu trodnevlju. U pastoralnoj praksi ono se oblikuje i predstavlja kao žarište svećeničkoga zajedništva, odnosno jedinstva ministerijalnog svećenstva sa svojim biskupom te mu se i smisao i značaj nastoje iščitavati iz njegove bliskosti sa slavljima Kristova vazma. Sadržaji slavlja te mise, karakteristični osobito po obredu blagoslova i posvete ulja te po obnovi svećeničkih obećanja, kao i vremenska bliskost s vazmenim trodnevljem ostavljaju prostor raznim poveznicama, ali i pitanjima. Odakle takvo slavlje baš na Veliki četvrtak? Razumijeva li se njegov smisao u tematici svećeništva ili u tematici vazmenoga otajstva? Koje se pastoralne mogućnosti nude u pripravi toga slavlja?
Prohod kroz povijesni razvoj
U drevnoj rimskoj liturgijskoj tradiciji Veliki je četvrtak označavao završetak korizmenoga posta te zajedno s Velikim petkom davao početak novom obliku posta, onomu vazmenom. Glede liturgijskih slavlja, korisno je zamijetiti da na Veliki četvrtak sve do 7. stoljeća Rimska crkva poznaje samo obred pomirenja pokornika. Bilo je to slavlje u kojemu su javni pokornici bili ponovno primani u puno zajedništvo sa zajednicom kršćana kako bi, po izvršenoj pokori, mogli pristupiti zajedničkom slavljenju Vazma. No, taj čin pomirenja nije bio vršen unutar slavlja euharistije, kao što se u to doba još ne spominje ni misa večere Gospodnje. Svi oblici priprave i sva vazmena slavlja vodila su k jedinomu i jedinstvenomu slavlju euharistije u Vazmenomu bdjenju.
Izvan Rima ipak susrećemo drukčiju praksu. Pokrajinski sabor u Kartagi god. 397. svjedoči da se na Veliki četvrtak slavi euharistija. Sveti Augustin u svojoj poslanici Januariju navodi dva slavlja euharistije na taj dan: prvo, slavljeno ujutro za one koji ne bi mogli sve do večeri obdržavati euharistijski post, i drugo navečer. Slična praksu pred kraj 4. stoljeća bilježi i Egerija, opisujući slavlja vazmenoga otajstva među kršćanima u Jeruzalemu. Na jugu Italije, u Capui, takva je praksa zabilježena tek u 6. stoljeću. Raznolikost liturgijskih tradicija, kao i novi pristupi samome slavlju Vaz- ma, utjecali su da se tijekom 7. stoljeća i u Rimu na nov način ustroje vaz- mena slavlja. Čini se, naime, da se u to doba u rimskoj liturgiji ustaljuju čak tri mise na Veliki četvrtak: prva se slavila ujutro kao redovito slavlje; druga, s posvetom ulja, slavila se o podnevu, a treća uvečer, kao spomen na Kristovu oproštajnu večeru i uhićenje. No, te tri mise nisu uvedene istodobno, pa ih se ne može niti promatrati u međusobnoj zavisnosti. Prva misa izvorno je vezana uz obred pomirenja pokornika, ali ta misa nestaje zajedno s nestankom prakse javne pokore. Misa posvete ulja slavila se samo u katedralama jer je biskupu bilo pridržano pripravljanje i posvećivanje krizme i drugih ulja, a razlozi da se to slavlje smještalo na Veliki četvrtak bili su sasvim praktične naravi. Vlastito mjesto slavljenja kršćanske inicijacije bilo je, naime, vazmeno bdjenje, pa je misa na Veliki četvrtak ujutro, tada posljednja misa prije vazmenoga bdjenja, bila najprikladnije vrijeme za posvetu ulja koje se rabilo u vazmenome bdjenju.
Misa posvete ulja i misa večere Gospodnje bile su, međutim, bez liturgije riječi i započinjale su samom pripravom darova. Ipak praksa triju slavlja neće se dugo održati. S vremenom će obred blagoslova, odnosno posvete ulja naći svoje mjesto izvan slavlja euharistije, bez vezanja za određeni dan u godini, pa se Veliki četvrtak oblikovao samo kroz jedno slavlje, Misu večere Gospodnje. Uslijed srednjovjekovnih zastranjenja i nejasnoća taje misa našla svoje redovito vrijeme u četvrtak ujutro. Liturgijskom obnovom vazmenoga trodnevlja iz god. 1955. te obnovom proizišlom iz Drugoga vatikanskoga sabora taje misa vraćena na četvrtak uvečer, kao prvo slavlje vazmenoga trodnevlja, a ponovno je oblikovana misa posvete ulja, smještena na Veliki četvrtak ujutro.
Prožetost tradicija i sadržaja
Posveta (consecratio) krizme i blagoslov (benedictio) katekumenskoga i bolesničkoga ulja, prema nakani oblikovatelja liturgijske obnove, našli su svoje mjesto u slavlju uoči vazmenoga trodnevlja, i to, kako svjedoči A. Bugnini, iz dvostrukoga razloga: ponajprije htjelo se pokazati da sakramenti u kojima se rabi krizma, kao i ona slavlja u kojima se rabe druga sveta ulja, imaju svoj izvor u Kristovoj pashi te omogućuju udioništvo u Kristovu otajstvu otkupljenja; drugi je razlog razumijevanje daje Veliki četvrtak dan ustanovljenja no- vozavjetnoga svećeništva, pa taj dan postaje prigodom za liturgijsko očitovanje zajedništva prezbitera sa svojim biskupom, a što se u misi posvete ulja naglašava obnovom svećeničkih obećanja (renovatio promissionum sacerdo- talium). Premda samo slavlje nosi snažan pečat svećeničke duhovnosti i zajedništva i premda je na duhovnoj razini moguće pronaći razne mogućnosti povezivanja ovih sadržaja, teološko utemeljenje za obredne poveznice svećeničke službe i posvete ulja s Velikim četvrtkom ne čini se u potpunosti jasnim.
Nije lako odrediti ni oblik misi posvete ulja. Premda smještena na Veliki četvrtak, ona ne pripada ni korizmenim slavljima ni slavljima vazmenoga trodnevlja, a ne nalazimo je ni među obrednim misama, premda ona to po sadržaju jest. Ako je na Veliki četvrtak teško okupiti svećenike i puk oko biskupa, na primjer iz razloga pastoralne zauzetosti svećenika ili velike rasprostranjenosti biskupije, slavlje se može i anticipirati, ali nastojeći da to bude vremenski blizu slavlju Gospodnjeg uskrsnuća (prope Pascha) kako bi se jasnije očitovalo da se u slavlju kršćanske inicijacije u vazmenoj noći rabi nova krizma. Kada se misa posvete ulja iz opravdanoga razloga slavi u neki drugi dan, uzima se vlastiti obrazac mise posvete ulja, pa i to pokazuje da njezin smisao ne treba vezati uz značenje Velikoga četvrtka, nego da je treba gledati u njezinoj vlastitoj značenjskoj oblikovanosti.
Nastoji li se u misi posvete ulja staviti težište na zajedništvo biskupa i prezbitera u svećeničkoj službi, teološke poteškoće ne bivaju manje jer se ni ustanovljenje svećeništva, kao ni euharistija, ne može s jasnoćom vezati za dan Isusove oproštajne večere nego za Kristovo vazme- no otajstvo u cjelini. Premda misa posvete ulja u pastoralnoj praksi biva ponajviše protkana tematikom svećeništva i zajedništva svećenika s biskupom u poslanju Crkve, valja imati u vidu da tema svećeništva uključuje sve kršte- nike, u Kristu obdarene dostojanstvom »kraljevskoga svećeništva«. U toni je vidu korisna odredba iz novoga izdanja Misala kojom se za misu posvete ulja naglašava okupljanje puka, a ne samo prezbitera.
Iščitavamo li liturgijsku euhologiju mise posvete ulja, dade se zaključiti daje govor o posveti odnosno blagoslovu ulja zadržan tek u naslovu (mi ssa chrismatis) i to s naglaskom na obred posvete krizme, dok euhološk elementi nose gotovo isključivo tematiku svećeništva. Čini se da se u jedn( slavlje htjelo ujediniti dvije predaje, onu liturgijsku koja je posvetu ulja ne koć (i to kroz kratko vrijeme) smještala na Veliki četvrtak, u vidu slavlja kr šćanske inicijacije koja je vlastito mjesto nalazila u vazmenom bdjenju, i om duhovnu koja je ustanovljenje svećeničke službe rado promatrala u Kristo vim riječima i gestama na oproštajnoj večeri. Ujedinjavanjem dviju tradici ja, različitih po sadržaju i po vremenu nastanka, stvoreno je slavlje u koje mu su vidljivi tragovi interpolacije, pa je tematika koja je naznačena u na slovu zastupljena tek u molitvama blagoslova bolesničkoga i katekumenskc ga ulja, odnosno u molitvi posvećenja krizme, dok misni euhološki element daju važnost temi svećeništva. Ipak, moguće je slike svećeništva promatra ti iz tematike pomazanja, kao što je moguće obred posvete ulja razumijeva ti u vidu prenošenja Kristova svećeništva na Crkvu. U ovim redcima zadrža ćemo se samo na obrednim slikama i euhološkim izričajima posvete kriznu
Krizma – miomiris života u Kristu
Ulje koje se pripravlja i u misi posvete ulja posvećuje za slavljenje sakramt nata krštenja, potvrde i svetoga reda po svom je osnovnom značenju »znak Duha Svetoga, ali ujedno upućuje i na Krista, Pomazanika. Novozavjetna R jecMešiah, u grčkom jeziku prevedena kao Krist (Xristos), znači Pomazani! Isus iz Nazareta, po svom je božanskom sinovstvu i jedinstvu s Ocem, »pomazan« Duhom Svetim. Ono što se nad starozavjetnim kraljevima i svećenicima na simboličan način ostvarivalo po obredu pomazanja, kojim su uvođeni u kraljevsku odnosno svećeničku službu, na potpun se način ostvarilo u Isusovoj osobi: njegova je ljudskost prodahnu- ta i prožeta Duhom Svetim – ne po nekom posebnom činu, nego po istini daje on utjelovljenje Boga u ljudsku zbilju. U tom vidu razumijevamo Isusove riječi kojima se predstavlja u jeruzalemskoj sinagogi: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!« (Lfc 4,18) U njemu su se ispunila sva ‘mesijanska’ nadanja i iščekivanja starozavjetnoga naroda: u Isusu je darovan Mesija, onaj koji će spasiti i otkupiti čovjeka, čineći sve ljude dionicima spasenjskoga pomazanja.
Biti »spašen« znači biti dionikom »Kristova pomazanja«, dionikom izabranja za božanski život i prodahnutosti Duhom Svetim. Slaveći sakramente spasenja, koji svoj izvor imaju u Kristovu Vazmu, svi krštenici uvijek iznova bivaju christani, »poma- Briga za dostojno čuvanje zanici«, pritjelovljenici Kristu-Pomazaniku, oživotvoreni snagom Duha Sve- svetih ulja očituje vjeru Crkve toga. U tom je smislu krštenje »pomazanje par excellence«, a svaki drugi sakrament jest tješnje pritjelovljenje »Pomazanku-Kristu« po snazi Duha Svetoga koji nas trajno »pomazuje« darom spasenja. Premda se sakramenti samo na simbolički način razumijevaju kao čini »pomazanja Duhom Svetim«, valja uočiti i obrednu pozadinu u kojoj stoji gesta pomazanja krizmom, posvetnim uljem. Osim u sakramentima krštenja, potvrde i svećeničkoga reda, u kojima se vrši pomazanje krizmom, simbolizam »pomazanja Duhom« čita se i u euharistiji jer je oltar na kojemu se slavi euharistija posvećen pomazanjem svetom krizmom; i sakrament ženidbe, u koptskoj tradiciji, uključivao je pomazanje zaručnika krizmom.
Krizma, posvetno ulje, zadobiva dakle ime od samoga Krista. U molitvi posvete krizme biskup izgovara riječi: »Tebe, Gospode, usrdno molimo: do- stoj se svojim blagoslovom posvetiti ovu pomast (pirtguedo) i daj joj silu Svetoga Duha djelovanjem moći tvoga Krista, od čijeg svetog imena dobiva naziv krizma…« Nadalje, u istoj molitvi čuje se zaziv da svi koji budu pomazani krizmom »postanu hramom tvoga veličanstva i zamirišu nedužnošću ugodnog života (acceptabilis vitae innocentia redolescant)«. Krist, očitovan kao pomazanje i miomiris, daje preobrazbenu ljepotu kršćanskomu životu.
Život koji odiše »miomirisom« božanskoga života nalazi u svetoj krizmi i svoj znakoviti izričaj. Drevna je tradicija, osobito na Istoku, da molitvi posvete krizme prethodi »pripravljanje krizme« koje se sastoji u dodavanju mirodija u maslinovo ulje koje će biti posvećeno. Samo pripravljanje mirodija zahtijevalo je dugi proces, a često je bilo povjeravano samostanima monaha koji su čuvali »tajne mirisa«, pazeći na točan omjer različitoga bilja.
Ponegdje ‘receptura’ priprave mirodija za krizmu navodi i preko sedamdeset vrsta, pa čak i preko sototinu, a što govori o brizi da miomiris Krista, koji se udahnjuje u život pomazanih, bude doživljen kao radost i ugoda dara božanskoga života.
Pomazanje – dah božanskoga života
Pomazanje miomirisnim uljem, krizmom, koje se pripravlja i posvećuje u misi posvete ulja, na znakovit način govori o sakramentalnoj preobrazbi koja se ostvaruje po djelovanju životvornoga Duha. Pomazanje se događa na površini tijela, na koži. No, pomazanje označava događaj koji od izvanjskoga znaka prelazi na nutarnju zbilju. Kao što se kod mazanja tijela pomast uti- skuje u tijelo kako bi mu se dala gipkost, snaga i toplina, tako i sakramen- talno pomazanje daje čovjeku »životnu toplinu Duha«. Sakramentalno pomazanje očituje događaj prožimanja Duhom, snagu njegova prodora u nutarnji život. U tomu značenju valja čitati i obredni znak udahnuća (insuflatio). Pozivajući okupljenu zajednicu na molitvu posvete krizme biskup kaže: »Pomolimo se, predraga braćo, Bogu Ocu svemogućemu, da ovu pomast blagoslovi i posveti; a oni koji se njome budu izvana mazali, iznutra bili pomazani i postali dostojni božanskog otkupljenja.« Potom biskup, ako se čini prikladnim, dahne nad posudu s krizmom (halatsuper ampullam chrisma- tis) te raširenih ruku, koje očituju epiklezu Duha, izgovara posvetnu molitvu. Gesta zvana insuflatio, udahnuće, u svoj jasnoći simbolizma podsjeća da Božje djelo stvaranja: čovjeku sazdanu od praha zemaljskoga Stvoritelj »u nosnice udahnjuje dah života« (usp. Post 2,7). Još je znakovitiji Ivanov opis dara Duha Svetoga, prvoga ploda uskrsnuća: »Uvečer onoga istoga dana, prvog u tjednu (…) dođe Isus, stane u sredinu i reče (…): ‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.’ To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga.’« (Iv 20,19-22) Gestom insuflacije posvetno ulje, krizma, biva očitovano kao nositelj Duha Svetoga, Duha životvornoga, prvoga dara Uskrsloga Krista-Pomazanika.
Po tomu životvornom dahu Duha svako sakramentalno slavlje biva očitovano kao stvarateljski čin. Silazeći u čovjeka i prožimajući njegovu nutrinu Duh u čovjeku rađa novo stvorenje – Božje dijete. Crkveni su oci rado govorili da po Duhu kršćani postaju »sinovi u Sinu«, čime su produbljivali Pavlova misao o posi- novljenju (usp. Rim 8,15; Gal 4, 5). Oci, naime, idu dalje od slike posinstva u kojemu netko od roba postaje sinom Daru otkupljenja više odgovara slika »božanskoga rađanja« u kojemu nas Bog nanovo rađa za svoju djecu.
Liturgija posvete krizme povezuje značenje krizme i riječima proroka Izaije: »A vas će zvati ‘Svećenici Gospodnji’, nazivat će vas ‘Službenici Boga našega’.« (61,6] Te proročke riječi naviještaju obećanje odabranom narodu da će biti »sveti narod«, mjesto susreta s Bogon za sve narode. Tako izabrani narod postaje »svećenic kim narodom« za sve narode. Apostol Petar tu svećenic ku službu prenosi na novozavjetni narod krštenika: »VI ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, naroc stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tami pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć Nenarod, j sada Narod Božji; vi Nemili, a sada Mili.« (lPt 2, 9-10 Kršćani su, dakle, svećenički narod u svijetu; dana nam je zadaća očitovati svim ljudima Boga, pokazati ga vidljivim i susretljivim. Zato, kako opominje papa Benedikt XVI., kao kršćani trebamo se trajno pitati u kojoj smo mjeri Božje svetište u svijetu i za svijet;otvaramo li ljudima pristup Bogu ili ga zaprječujemo; nismo li u Božjim očima ponovno postali Ne-narod? Kršćani su pomazanici, rođeni životvornim Dahom za božanski život.
Osim posvećenja krizme u misi posvete ulja blagoslivljaju se još dva ulja: katekumensko i bolesničko. Uporaba katekumenskoga ulja (oleum ca- techumenorum) dana je na slobodnu prosudbu biskupskim konferencijama pa se odlukom naše konferencije, kao i mnogih drugih, predkrsno pomazanje izostavlja kako u slavlju krštenja tako i u katekumenskim slavljima. Zbog toga se izostavlja i blagoslov bolesničkoga ulja u misi na Veliki četvrtak. Unatoč tomu, korisno je napomenuti značenje pomazanja katekumenskim uljem katekumena, onih koji se pripravljaju za sakramente inicijacije. Papa Benedikt podsjeća da je katekumensko pomazanje »prvo pomazanje«, ono koje prethodi samom krštenju te na taj način očituje Božje traganje za čovjekom, božansku inicijativu spasenja.
Bolesničko ulje (oleum informorum), koje se rabi u sakramentu bolesničkoga pomazanja, očituje Crkvu služenja bolesnima i nemoćnima. To služenje potrebitima ne svodi se tek na ljudsku blizinu i pomoć u trpljenju. Crkva je ponajprije služiteljica i prenositeljica Božjega dara spasenja. Djela ljubavi ne smiju zapriječiti duhovnu brigu kojom Crkva kao »svećenički narod« svjedoči Božje spasenjsko služenje bolesnima po sakramentu bolesničkog pomazanja. Koliko li je kršćanske ljubavi i blizine utkano u patnje bližnjih, ali često bez potrebne kršćanske hrabrosti da ih se pridruži djelu Kristova trpljenja. Kršćani se rado priklanjaju molitvi za ozdravljenje, bilo vlastito bilo bližnjih; često se traže i »posebni molitelji« u čiju se moć molitve mnogi lako pouzdavaju, ali kao daje ponestalo vjerničke hrabrosti po sakramentu bolesničkog pomazanja izručiti se Kristovu djelu otkupljenja koje i u bolesti pokazuje svoju snagu. Molitva za ozdravljenje često nosi borbu za vlastite želje i htijenja, dok sakrament bolesničkoga pomazanja pretpostavlja izručenje Božjemu spasenju – s jednakom spremnošću za prihvaćanje dara ozdravljenja kao i trpljenja kao milosnoga očitovanja Božje blizine, po radosnoj pridruženosti Kristovu otkupiteljskom trpljenju.
Kršćani su pomazanici – po otajstvenomu rođenju i po svom imenu. Bilo bi poželjno u zajedničkom životu vjere župnih zajednica pronalaziti načina kako posvješćivati svećeničko dostojanstvo svih krštenika. Savjetuje se stoga da sveta krizma i bolesničko ulje budu čuvani na dostojnome mjestu koje će vjernike podsjećati na sakramentalnost života koji izvire iz dara pomazanja Duhom Svetim. Priliči također da se u župnim zajednicama priredi primanje svetih ulja, a što može biti prije slavljenja Mise Večere Gospodnje ili u neko drugo prikladno vrijeme (Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 36).
Zaustavljajući se na euhološkim obrascima same mise posvete ulja zanimljivo je uočiti da svetopisamske i liturgijske slike govore o svećeničkom dostojanstvu svih krštenika. U ulaznoj antifoni govori se o kraljevskom svećeništvu novoga Božjeg naroda (usp. Otk i, 6), a u zbornoj molitvi se potvrđuje da smo svi postali dionicima njegova posvećenja (eiusdem consecrationis participes ejfecti). Slike ministerijalnoga svećeništva, izrasloga iz Božjega odabranja i posvetnoga polaganja ruku za službu u Crkvi, na poseban su način istaknute u predslovlju: prezbiteri, nositelji pomazanja po sakramentu svetoga reda, »obnavljaju službu spasenja u Božje ime«, »vjernima priređuju vazmenu gozbu, prednjače ljubavlju, hrane ih Božjom riječju i svetim otajstvima« te, posvećujući život Bogu i spasenju braće, »nastoje biti slika samoga Krista« (ad ipsius Christi nitantur imaginem conformari).
Papa Benedikt otkriva još jednu dimenziju svećeničke posvećenosti, izrasle iz sakramentalnoga pomazanja, a to je svjedočenje Božjega milosrđa. U duhovnim tumačenja i pučkoj etimologiji, naime, rado se dovode u svezu dvije grčke riječi – elaion (pomast, ulje) i eleos (milosrđe). Sakramentalno pomazanje uvijek je znak Božjega milosrđa, pa prezbiter po sakramentu re darovanoga milosrđa.
Izvor Živo vrelo |www.hilp.hr
