DAN HRVATSKIH MUČENIKA – UDBINA, SUBOTA 29.08.2015.

DAN HRVATSKIH MUČENIKA – UDBINA, SUBOTA 29.08.2015.

PLAKAT_dan_hr_mucenika_03

 

Svake posljednje subote u kolovozu u Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini održava se euharistijsko slavlje i komemoracija za sve hrvatske mučenike kroz povijest.

 

Zadnjih godina osobito se nastoji moliti za mučenike pobijene na poznatim i nepoznatim stratištima tijekom XX.stoljeća.

 

Organizatori komemoracija pozivaju sve ljude dobre volje na hodočašće u Udbinu tog dana.

Osobito se pozivaju entuzijasti da donesu i na Zid sjećanja ugrade spomen-kamen s imenom mjesta gdje su se odvijale masovne egzekucije Hrvata.

Grupa Šimunčana izradila je takav kamen u sjećanje na žrtve pobijene bez suđenja nakon ulaska partizanskih postrojba u Zagreb i sela podno Sljemena, od 8.5.1945. do 12.5.1945., kao i naknadno skoro kroz punu godinu dana.

 Cijeli Markuševec bio je tih dana pokriven stotinama pogubljenih vojnika i civila vojski koje su kapitulirale 8.5.1945. Osobito su velika strijeljanja vršena uzduž današnje ulice Vida Ročića, istočno od brda Meducin. Na stratištu u šumi Dotrščina nastavljene su egzekucije do kasnog proljeća 1946. godine.
Spomen kamen će biti blagoslovljen u našoj crkvi u nedjelju 23.8.2015., na sv. Misi u 11 sati.

Od tada pa do polaska u Udbinu trajati će predbilježbe i dogovori za organizirano hodočašće i polaganje Spomen kamena 29.8.2015.

 Za sve informacije biti će od 23.8. nadležan gospodin Leonardo Biloglav, a obavijesti o hodočašću biti će objavljene na plakatima i na druge načine.

 Pozivamo sve na skrušenu molitvu za vjerne mrtve i sudjelovanje u navedenom hodočašću.

U daljnjem tekstu podrobnije ću razjasniti projekt:

 

Prvo, organizacije navedenog projekta primio sam se na nagovor nekih mojih prijatelja iz Zagreba koji su me pitali je li itko u Markuševcu pokrenuo takovu akciju. Nakon što sam se raspitao i saznao kako još to nije pokrenuto, krenuo sam.

 

Po dogovoru s vlč. Josipom Đurbekom te uz svesrdnu pomoć gospode Nenada Sitara, Nenada Cebića, Dragutina Hadjića i drugih izrađen je spomen kamen i napravljen okvir događanja koja nam predstoje.

Prema odluci Hrvatske biskupske konferencije na taj dan Hrvatska odaje počast svojim mučenicima, braniteljima, stradalnicima i žrtvama, koji su na bilo koji način, bilo gdje i u bilo koje vrijeme kroz povijest stradali za svoj narod, vjeru i domovinu. Organizator centralne svečanosti na Udbini je Gospićko-senjska biskupijaU Spomen parku oko Crkve hrvatskih mučenika predviđen je veliki memorijalni zid na kome se postavljaju spomen-kamenja svih hrvatskih stratišta, mjesta pogibije i masovnih grobnica. Neki ga nazivaju Zid memorije, Zid sjećanja, Spomen na sve žrtve koje su pale za Krst časni i slobodu zlatnu, za svoju vjeru, narod i domovinu.

Dimenzije kamena su 30 x 20 centimetara i debljine 15 centimetara.

Uz kamen se treba predati i pisani dokument, ispravu koja opisuje stradanje na tom mjestu. Poželjno bi bilo da to svjedočanstvo opišu i potpišu svjedoci tragičnih događanja ili oni koji su sačuvali vjerodostojnu uspomenu na te događaje

Inicijativa je to koja mora biti odijeljena od bilo kakvih političkih ili interesnih primisli, a jedina namjera je da se na jednom mjestu pokaže kako kolektivna memorija nije izbrisana, da se ne zaboravi kako su mnogi nevini i neosuđeni ljudi pobijeni bez milosti te su im kosti često posijane tako da ih njihovi najmiliji nikad nisu našli.

Važno je napomenuti kako jedan dio javnosti koji njeguje sjećanja na pobjedničku vojsku Saveznika i koji ne gleda s odobravanjem na ovakve inicijative, mora i nadam se kako će brzo shvatiti da ovo nije upereno na nikakav lažni revizionizam, već stvarni i poželjni revizionizam koji je osnova svake znanosti, tako i povijesti. Revidira se nešto što je desetljećima bilo zabranjeno iz ideoloških razloga. Nevina žrtva je svaka ona kojoj nije dokazana i presuđena krivica, svatko tko je ubijen ili kažnjen bez pravnog postupka zaslužuje ispriku i molitvu za civilizacijski oprost. Kroz 45 godina nakon II. svjetskog rata službene vlasti su obilježile sva mjesta stradanja boraca vojski Saveznika i žrtava stradalih od vojske Sila osovine. I neka su i trebalo je. No nije se smjelo zabranjivati obilježiti i stratišta nevinih žrtava s „druge“ strane. To se sada radi i to je razlog i ove inicijative.

 

Postoje tisuće knjiga s svjedočanstvima o pogibijama savezničkih boraca i civila stradalih od postrojba Sila osovine. Razumljivo, vrlo malo je zapisanih svjedočanstava o zločinima koje su počinili Saveznici. Stoga vas i na ovom mjestu molim, a to nek bude i dio ovog projekta, promislite znate li ikog tko se još sjeća partizanskih i savezničkih zločina iz rata i poraća, tko ih je vidio ili čuo za njih. Ima li koji živi hrvatski vojnik iz 2.svjetskog rata ili sudionik križnog puta…?

Ako znate, razgovarajte s njima, snimite i zapišite ta svjedočanstva. Bilo bi izuzetno korisno za povijesnu baštinu sačuvati ta sjećanja, a osobito ako bi te navode svjedok potpisao i ovjerio kod javnog bilježnika. Vrijeme prolazi, ljudi odlaze, s njima i sjećanja.

O zločinima nakon prevrata meni su govorili moj pokojni djed Marijan Širola i baka Barica Širola, o tome mogu svjedočiti gdje treba, a sada ću to sažeto i ispripovijedati.

Tih nekoliko dana kako su se nakon kapitulacije Sila osovine preko Markuševca dalje prema Gračanima povlačile tisuće vojnika i civila, ostalo im je u sjećanju kao pakao na zemlji. Štefanovcem, Trgom Sv. Šimuna i Jude Tadeja, Markuševečkom cestom se nije moglo hodati od hrpa pobijenih izbjeglica. Partizanske postrojbe su sa dominantnih kota teškim oružjem i strojnicama pucale po kolonama. Od takvog bjesomučnog i neselektivnog gađanja zapalile su se i neke kuće, a stradalo je i više seljana jer su metci ulazili i kroz zidove kuća. Pojedince i skupine koje su se predavale partizani bi streljali na mjestu ili bi odvodili s istočne strane brijega Meducin te sjeverno prema nekadašnjem kamenolomu, gdje su ih ubijali. Ranjenike koji su ležali uz ceste su na istim mjestima dotukli hladnim oružjem, sjekirama, motikama. Markuševečki potoci bili su puni usirene krvi i cijelo selo je danima smrdilo po leševima ljudi i teglećih životinja. Odvoženja i zakapanja su danima iza vršili zarobljenici dovedeni iz zagrebačkih logora, koji su nakon toga isto pobijeni na području kamenoloma.

Sve do proljeća 1946. ubijanja su se nastavila u šumi Dotrščina, na mjestu današnjeg spomen-područja. Tadašnja Milicija zatvarala bi tada put prema Dotrščini od Štefanovca i od Maksimira, a putnici su morali čekati i slušati pucnjavu i urlike te hropce umirućih žrtava nakon takvih streljanja.

Markuševec kao stratište se navodi i u izdanjima suvremenih autora koji se baziraju na prikupljenim podacima saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava.

 

Da se vratim na ovu inicijativu. Svi koji se služe Internetom naći će potrebne informacije o inicijativi i ovogodišnjoj komemoraciji na stranici Crkve hrvatskih mučenika u Udbini. Stranica je na adresi  http://chm-udbina.com.hr/  Oni koji to ne mogu, slobodno neka me nazovu na moj mobitel 098-267-516 ili me kontaktiraju e-mailom na grenland@net.hr ili osobno od subote nadalje.

Sada želim vas sve pozvati da mi se pridružite, pomognite mi sudjelovanjem u pripremama blagoslova kamena i hodočašća u Udbinu, napravimo jedan organizacijski stožer. Pozivam sve koji su izgubili u poratnim stradanjima svoje pretke, to je dug i prema njima. Osobito pozivam sve koji su možda potomci nesretnika koji su činili ta zlodjela, pomognite, uključite se – moliti ćemo i za njih da im Bog oprosti grijehe.

Pozivam vas sve da sudjelujete s svojim zamislima i prijedlozima kako da organiziramo misu i blagoslov kamena, put prema Udbini i tamošnji protokol. Nisam nikad tako nešto radio i svi konkretni dobronamjerni prijedlozi i pomoć će mi biti dobrodošli. Možda netko poznaje kakvog autobusnog prijevoznika koji nam može s niskom cijenom izići u susret, netko od vas ima upliva u medije… Svakako pozivam vas sve da razmislite i o novčanoj pomoći jer će trebati platiti izradu kamena, autobusne karte za one koji nemaju sredstava možda, hranu i piće za put u Udbinu, kićenje crkve, izradu plakata i slično.

Eto, nek ovo bude prvi poziv pa ćemo se lako dogovoriti i naći da utanačimo zadaće. Čekam dragovoljce!

 

Domovini vjeran!

dipl.ing. Leonardo Biloglav, pk/m