Hodočašće Majci Božjoj Trsatskoj

U subotu 22. lipnja 2024., Župa sv. Šimuna i Jude Tadeja hodočastila je na Trsat, u Svetište Majci Milosti od časne nazaretske kućice.

Tko bi znao koliko je već godina da naši župljani tako vjerno krajem lipnja hodočaste Gospi Trsatskoj, noseći sa sobom mnoge nakane svojih srdaca kao i potrebe svojih bližnjih?! Tako je bilo i ovoga puta: točno u 5,30, punog autobusa krenusmo ispred crkve na put prema Kvarneru da bismo već u 8 sati bili na milosnom mjestu ispred crkve Majke Božje Trsatske. Mnogi su iskoristili priliku za ispovijed, a potom krenuli na križni put u 9 sati. Sveta misa za sve hodočasnike bila je u 10 sati na vanjskom prostoru u blizini crkve. Osamnaest svećenika župa koje su hodočastile taj dan iz Zagrebačke nadbiskupije kao i Bjelovarsko – križevačke biskupije  koncelebriralo je na sv. Misi.

Iz propovijed izdvajamo nekoliko poticaja. Oslonivši se na evanđelje o navještenju anđela Gabrijela Mariji da će začeti i roditi Sina, Spasitelja svijeta, propovjednik spominje Marijinu zatečenost, ali i prihvaćanje Božje ponude s punim povjerenjem da će On po njoj, toj skromnoj nazaretskoj djevici ostvariti nadu Izraela i poručuje nam da i mi poput Marije budemo mudri, jer Ona nas poziva na „na vjeru, povjerenje“ i „ pokazuje nam da veličina čovjeka nije u njegovim djelima i traženju, već Svesilni čini velika djela, ne mi neznatni patuljci u vinogradu Gospodnjem“.  „Bog hoće da se nova nebesa i nova zemlja, novi svijet njegova kraljevstva ne dogode bez nas, nego da se u nama i po nama događaju našom suradnjom!“ Pa nastavlja kako smo „pozvani na vjeru, na otvaranje Bogu Ocu kako je to Marija činila“. Naglasio je također da hodočašća u Marijina svetišta ne samo da omogućuju hodočasnicima duhovnu obnovu, nego i stvaraju mogućnost novog zajedništva, mogućnost prihvaćanja jedni drugih u različitosti kao što je to i Ona činila.

Nadalje rekao je kako je sav “Marijin život, život vjere, koja je bila vodilja i koja je obasjavala njezin životni put“ od začeća Spasitelja preko Njegove muke i smrti na križu do uskrsnuća. „Ona je bila beskrajno vjerna Riječi Božjoj, Ona je sluša, prihvaća, ispunja, upravo zato je naraštaji zovu blaženom“, istaknuo je župnik (gvardijan). Majka Božja je bila obiteljska žena, sve nas dočekuje, sluša i ispraća kao prava Majka…               

Progovorio je i o Svetištu koje je povijesno, drevno, ima početke krajem 13. stoljeća, obiteljsko je, pomorsko, međunarodno Svetište, brojne povelje i svjedočanstva o tome govore.

I na kraju nam je poručio: „Trudimo se, draga braćo i sestre, tražiti volju Božju, hraniti svoju vjeru, otvarati se Božjoj milosti, prihvaćati svoj život kao odgovornost i zadatak, da i mi s Božjom pomoći vršimo ono na što nas Gospodin poziva“, zaključivši riječima:.. „da pratimo naše mlade,…i njima predamo tu vjeru i to predanje i tu sigurnost i pouzdanje i zaštitu i blagoslov Božji uz zaštitu i zagovor Blažene Djevice Marije“.

Nakon sv. mise okrijepljeni duhovno, okrijepili smo i svoja tijela u hladovini trsatske crkve i u radosnom međusobnom razgovoru izmjenjivali dojmove. No, tu nije završilo naše hodočašće. Naime, već u 13,30 sati uputili smo se u Bakar, gradić smješten u dubokom zaljevu Kvarnera, a javnosti dobro poznat po crnoj metalurgiji iz ne tako davne prošlosti, no premalo poznat po riznici povijesti koja se danas može dodirnuti u ostacima kaštela, u tajanstvenim katakombama i prelijepoj župnoj crkvi svetoga Andrije apostola. Čuđenje je izazvalo saznanje da je ta crkva najveća crkva Riječke metropolije, a treća po veličini tlocrta u tadašnjoj Hrvatskoj (40-tih godina prošloga stoljeća). Veće crkve od bakarske bile su zagrebačka i đakovačka katedrala. Vrijedno je spomenuti i to da je crkva sv. Andrije apostola građena sredinom 19. st. na mjestu stare crkve te kako osim svojom veličinom i monumentalnošću plijeni pažnju i u svojoj unutrašnjosti gdje se skrivaju mnoge značajne i vrijedne umjetnine. Zanimljivo je spomenuti kako su u Bakru za vrijeme turskih osvajanja stolovali mnogi biskupi te je stoga crkva sv. Andrije apostola do danas zadržala status konkatedrale.

Naš župnik Josip nekoliko puta nam je zahvalio što smo mu omogućili da ostvari svoj dječački san da posjeti Bakar i vidi tu glasovitu crkvu, ali i mi smo njemu zahvalni, jer smo vidjeli nešto što nismo mogli ni sanjati da se iza onog povijesnog „crnog Bakra“ krije toliko ljepote, života i bogatstva mnogih pokoljenja.

Pomalo zaneseni tim biserom Kvarnera, krenuli smo prema Karlovcu u Nacionalno svetište sv. Josipa, gdje nas je srdačno dočekao naš bivši župnik vlč. Zlatko Golubić. Nakon kratkog razgovora s njim uz ponuđenu kavu te preporuka i zahvala sv. Josipu za mnoge izmoljene milosti uputismo se u Zagreb. U naš Markuševec stigosmo oko 19,30 sretno umorni, dobro raspoloženi i zahvalni dragom Bogu i našem župniku Josipu na ovom hodočasničko – izletničkom putu o kojem ćemo još jedno vrijeme prebirati svoje dojmove u svom srcu i s onima koji nas žele slušati!

Izvješće pripremila Lidija Molnar

Fotografije: Lidija Kralj