Intervju sa Dragicom Šuvak (Jordanić) – Autoricom monografije HKUD-a „Prigorec“ Markuševec

Ideja da se napiše nešto o Markuševcu tinjala je sve dok „Prigorec“ nije 2008. godine obilježavao svojih 85 godina rada. Velika obljetnica potaknula je i velike ideje.  Posebni poticaj u pisanju monografije davali su mi moji najbliži, naročito mama i sestra Mira (Jordanić), koja je  (kao današnja članica „Prigorca“ ) nastojala prikupiti što više arhivskog materijala i fotografija koje bi obogatile monografiju.”

Kao uvod u intervju, predstavite nam se.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAU rodnom Markuševcu završila sam osnovnu školu ( od 1. do 4. razreda učiteljica Katica Matasović, a od 5. do 8. razreda razrednica Vjekoslava Vujasić). Nakon mature u III. gimnaziji (Kušlanova) upisala sam paralelni studij Engleskog jezika i književnosti i Etnologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Po završetku studija životni me put odveo prvo u Čađavicu, a potom u (Podravsku) Slatinu  gdje sam živjela sa svojim suprugom Krunoslavom Šuvakom. Radila sam na Srednjoj školi u Donjem Miholjcu (kao prof. engleskog jezika), potom u Pučkom otvorenom učilištu Slatina (kao kustosica i ravnateljica), a danas (još uvijek) radim kao ravnateljica Zavičajnoga muzeja Slatina.

1. Kako ste došli na ideju o monografiji Prigorca?

Mislim da svaki čovjek, pa tako i ja, prva usmjerenja i životne nazore  dobije u svojoj obitelji, a ostale kasnije stekne tijekom školovanja i života. Tako sam se i ja s „Prigorcem“ susretala od najranijih dana. Stric Ivan Jordanić bio je član pjevačkog zbora, jedno vrijeme i tajnik, te nam je  pokazivao svojim primjerom da svoju kulturu moramo poznavati i govorio  nam je da tuđu moramo poštivati. Osim toga na osnovnoj su školi u Markuševecu i u naše vrijeme radili mnogi vrijedni učitelji i profesori, kojima smo zahvalni za mnoga prva znanja koja smo stekli, ali također za ukazivanje na vrijednosti kako opće tako i nacionalne kulture koju moramo čuvati i biti ponosni na nju.

Poznavanje markuševečke kulturne baštine bilo je ( i za mene) nekako samo po sebi razumljivo. S njom sam odrasla i te su riječi, pjesme, drmeš,  proštenja uz  župnu crkvu i kapelicu, hodočašća na Sljeme, u Mariju Bistricu bile  ne samo dio mene, nego dio svih nas Markuševčana. No kako  sam na svom radnom mjestu imala priliku upoznati kulturnu baštinu slatinskog kraja, pa i objavljivati informacije o njoj, pojedinci (prvo otac moga supruga Josip Šuvak) su me pitali u čuđenju – kako to da toliko pišem o slatinskom kraju, a ne o rodnom Markuševcu. U prvo je vrijeme odgovor bio da čovjek mora  posao koji radi i dobije plaću za njega odraditi najbolje što zna i umije i da vjerojatno netko drugi piše o Markuševcu. No moram priznati da se nakon toga  pitanja  javila pomisao da bi bilo lijepo napisati nešto i o „Prigorcu“, a time i o Markuševcu.

2 .Što Vas je potaklo da krenete u ovaj projekt?

Dakle ideja da se napiše nešto o Markuševcu tinjala je sve dok „Prigorec“ nije 2008. godine obilježavao svojih 85 godina rada. Velika obljetnica potaknula je i velike ideje.  Posebni poticaj u pisanju monografije davali su mi moji najbliži, naročito mama i sestra Mira (Jordanić), koja je  (kao današnja članica „Prigorca“ ) nastojala prikupiti što više arhivskog materijala i fotografija koje bi obogatile monografiju. No posao nije bio niti jednostavan niti lagan. Trebalo je uroniti u veliku količinu  materijala i nastojati kronološki opisati razvoj i rad društva. Veselili su me razgovori s mamom o nošnji, sa stricem o povijesnim (ne)prilikama koje su pratile društvo, sa Stjepanom Ročićem o obnovi rada u šezdesetima i mnogobrojnim nastupima širom tadašnje države. Zahvaljujući njihovim riječima ( i iskrama u očima prigodom sjećanja na njihovu mladost) i mojem današnjem iskustvu i godinama shvatila sam da im  je „Prigorec“ bio više od kulturno umjetničkog društva – da su nekadašnji članovi dijelili  iste svjetonazore,  opredjeljenja za njegovanje „domaće“ – tj. hrvatske riječi, pjesme, mogli su opstati tolike godine jer su uložili mnogo  radnih sati (na uštrb svojih privatnih obveza), i sl. Moja želja do dovršim knjigu nakon toga je bila još jača. Uspjela sam dovršiti tekst, složiti fotografije, napravljena je i prva priprema za tisak, ali , kao i često puta , nedostatak novaca pokazao se kao nepremostiva prepreka da se monografija dovrši za 85. obljetnicu.

3. Tko je sve sudjelovao u dovršetku knjige?

Godine su proletjele  i približila se devedesta obljetnica Društva. Članovi društva aktualizirali su objavljivanje monografije i tekst sam izvadila iz ladice. No ova „okrugla“ obljetnica potaknula me da zamolim za pomoć u dovršetku knjige dr. sc. Nailu Ceribašić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (inače Miholjčanku i jednu od mojih odličnih učenica iz Srednje škole u Donjem Miholjcu). Iako kao etnomuzikolog  ima puno obveza i u Institutu, kao i na Muzičkoj akademiji odmah se odazvala, pročitala je tekst i dala mi korisne savjete kako da poboljšam sadržaj knjige. (Učenik se pokazao boljim od učitelja!) Istim je žarom tekst o narodnoj nošnji pročitala i korigirala ga kolegica iz Etnografskoga muzeja u Zagrebu Nerina Eckhel, vrsna poznavateljica prigorske nošnje i autorica nekoliko prekrasnih radova o njoj. Vrijedni zaposlenici poduzeća Grafoprojekt iz Virovitice, s kojima sam do sada radila na objavljivanju različitih edicija, knjiga, pokazali su veliko razumijevanje i napravili su potpuno novu pripremu knjige za tisak.

Njihovo se ime spominje u popisu donatora, a imena recenzentica spominju se u impressumu knjige, ali ima još puno pojedinaca koji su u samoj završnici pokazali veliku želju da pomognu objavljivanju knjige, a njihova imena su ostala sakrivena. Tu je i dalje moja (neumorna) sestra Mira koja je još pronašla još zanimljivog slikovnog materijala. Ugodno su me iznenadili mladi ljudi –  Ivan Mihovec, Željkica Žagar ( i njezin suprug) te Željko Foruglaš ( i njegova supruga) koji su u dovršetak knjige unijeli (osim novih ideja i dodatnih podataka, korekcija, fotografija) i puno ljubavi i želje da knjigu objavimo  i koji su u svakodnevnim obvezama našli vremena da rade na knjizi, tj. da, u stvari, rade za „Prigorec“ i Markuševec.  Vjerujte mi u takvom društvu punom elana i vjere u dovršetak posla bilo je pravo olakšanje i zadovoljstvo raditi na dovršetku knjige.

4.Kada će biti predstavljanje monografije?

Predstavljanje monografije planira se održati 12. travnja. Nadam se da u međuvremenu neće biti neočekivanih (tehničkih poteškoća), koji bi odgodili taj datum. Željkica Žagar i Željko Foruglaš bdiju nad važnim dijelom posla – konačnim izgledom (vrsta papira, korice i sl.) monografije. Očekujem da će tom prigodom Markuševec posjetiti i na predstavljanju govoriti o knjizi i obadvije recenzentice, kao i predsjednik društva Kruno, a također očekujem i da će program biti vedar i veseo uz nastup članova „Prigorca“. Radovalo bi me da mogu doći zaposlenici Grafoprojekta iz Virovitica da vide mjesto koje je dalo toliko snage da društvo opstane i da se o njemu  napiše knjiga. Kako je „Prigorec“ od početka bio vezan i uz osnovnu školu, kao i uz župnu crkvu sv. Šimuna i Jude Tadeja, vjerujem da će i sadašnja ravnateljica te župnik imati posebno mjesto u gledalištu. Također bi bilo lijepo da se mogu odazvati i sadašnji i bivši voditelji pojedinih sekcija,a posebno i dragi članovi društva.

4. Želite li nešto poručiti župljanima, čitateljima i posjetiteljima web-stranice?

Sve vaše župljane, čitatelje vaše web-stranice pozivam da prisustvuju predstavljanju knjige i da ju pročitaju. Nadam se da će naći mjesto u svakom domu – jer i time pomažemo „Prigorec“, te da će oni mlađi naći podatke koji su im do sada bili nepoznati, a da će se oni malo stariji podsjetiti na svoju mladost i djetinjstvo. A dakako novi stanovnci Markuševca ( od kojih su mnogi i članovi „Prigorca“) da će upoznati važan dio markuševečke prošlosti.

Moram reći da se jako veselim izlazku knjige. Nadam se da će  čitatelji osjetiti da je pripremana s velikom ljubavlju za Markuševec i da su danas sve prepereke zaboravljene. Znam da je to prva knjiga takve vrste i obima  o Markuševcu i možda  se u velikoj količini materijala nešto i izgubilo, (nenamjerno) ostalo nenapisano, nedorečeno. Vjerojatno će se pojaviti i nama do sada nepoznati materijali, ali treba ih sačuvati, podatke prikupiti i spremati za slijedeće izdanje. I u tome nam može pomoći vaša web-stranica.

„Prigorec“ je bio utočište  prvim osnivačima, ali  i kasnijim članovima, u kojem su njegovali svoju kajkavsku riječ, prigorsku pjesmu, kojima su hrabrili svoje duše u politički nesklonim vremenima.  Riječi tih istih pjesama koje i danas pjevamo trajna su veza s našim „starima“. To nas danas u vrijeme globalizacije obavezuje da svaki od nas na svom području ( pa i preko društvenih mreža) nastavimo biti njegovim članom ili drugačije pomagati rad Društva.

Knjiga je posvećena svima kojima je Markuševec na srcu (sigurna sam da ih ima puno),  te očekujem da će u njoj Markuševčani naći poticaj da još dublje istraže povijest „Prigorca“ i da jednog dana osjete radost, kao ekipa koja sada radi na dovršetku monografije,  izlaska neke nove knjige na temu Markuševca, jer tema ima dovoljno  za više knjiga. Potrebno je samo imati veliko srce i puno raditi, a sigurna sam da takvih ima u Markuševcu i da će knjiga biti još.

Zahvaljujem vam da ste se sjetili da i objavljivanje monografije stavite na vašu web- stranicu i da mi pružite priliku da nešto kažem o radu na monografiji „HKUD „Prigorec“ – Markuševec. Vidimo se na predstavljanju knjige.

J.Z

 

 

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!