Roditelji s djetetom u crkvi

 Odgoj djeteta za poželjno ponašanje u crkvi ne počinje pred samim vratima crkve, već mnogo ranije, u roditeljskom domu. Većina roditelja svoje dijete od samog rođenja blagoslivlja i označava znakom križa. Time djetetu svjedoči svoju naklonost. Bogu pak tom gestom iskazuje zahvalnost za porod i prizna­je njegovo suvlasništvo nad djetetom. U odgoju djeteta treba zapamtiti naj­važnije pravilo: dijete izvrsno kopira (najvećim dijelom nesvjesno) svoje ro­ditelje. Kakav stav i ponašanje prema svetome u vašem domu imaju roditelji, takvo treba očekivati i od djeteta. Ako će se roditelji s ljubavlju i strahopošto­vanjem odnositi prema slikama sveta­ca, raspelu na zidu ili prema svećeniku koji ih posjeti, treba očekivati da će takav stav imati i dijete. Ako je roditelj za vrijeme obiteljske molitve sabran i miran, dijete će ga tako oponašati.

Ako se roditelji planirano i s vese­ljem spremaju u crkvu i pri tome objaš­njavaju malom djetetu kamo i zašto idu, dobro će učiniti. Takvom pripre­mom uvelike će mu olakšati susret s novim prostorom, mnoštvom novih detalja, šarenilom cvijeća, raskošnom rasvjetom, glazbom, pjevanjem i s mnoštvom nepoznatih ljudi. Na misu treba poći čist i uredno počešljan. Odjenuti treba svečanu, blagdansku odjeću. Time će se starijem djetetu odaslati informaciju da se u crkvu ne dolazi s igrališta, u japankama, tre­nirci, kratkim hlačama ili razgolićenoga tijela. Žvakaće gume i sveprisut­ne pomodne bočice s vodom roditelji ne trebaju upotrebljavati u crkvi nego u drugim prilikama i ambijentima.

Poželjno je da roditelji dijete od naj­ranije dobi upoznaju sa svojim svećenikom. To se može odvijati i tijekom neformalnih susreta u gradu, u šetnji i u ambijentu izvan crkve. Na taj način će dijete doživjeti svećenika kao cjelovitu osobu, sličnu tati, a ne samo kao unifor­miranog službenika na oltaru crkve.

Djetetu unaprijed treba ispričati sce­narij koji će se događati u crkvi. Objasni­ti mu da ćete se pri ulazu u crkvu prekri­žiti rukom koju se ovlaži blagoslovljenom vodom,pokleknuti, nakloniti glavu. Kad dijete vidi da to roditelji rade dostojan­stveno i ono će to tako činiti. Treba zau­zeti sjedeće mjesto što bliže oltaru da bi dijete moglo nesmetano promatrati zbi­vanja za vrijeme mise. Da bi dijete bilo pod kontrolom i umireno držati ga nježno na svom krilu.

Roditelji mogu ponijeti jednu malu, prikladnu dječju igračku. Neka to bude najdraža lutkica za djevojčicu ili kakva plišana životinjica za dječaka. Ne pre­poručuje se ponijeti mehaničku igračku (autić ili slično) koja zuji ili buci, niti kockice koje bi dijete moglo rasipati po crkvi. Također ne nositi u crkvu skupocjene igračke. Ključevi od automobila, mobitel, novčanici ili ko­vanice novca nisu nikako prikladna igračka kojom bi se dijete igralo.

Dijete voli kad mu se dozvoli da sa­mostalno ubaci novčani dar u košaricu koju mu ponudi ministrant. Treba mu to objasniti i omogućiti da to učini. Time će dobit poruku da roditelji imaju u njega povjerenja. Kasnije kod kuće s djetetom treba komentirati misu: ako se novčani dar sakupljao za siromašne, to je dobra prilika da se počne kod dje­teta razvijati osjećaj za pomaganje drugima koji su u oskudici.

Većina vjernika oko rado će djetetu dati ruku za vrijeme pružanja »znaka mira«. Djetetu to treba objasniti još kod kuće i ohrabriti ga da pruži svoju ručicu i prihvati pruženu ruku.

Na kraju mise djetetu treba najavi­ti kako će se oprostiti sa crkvom, da će se zajednički prekrižiti, ispred crkvom se malo zaustaviti s prijateljima i sa svećenikom. Ako je prikladno, može se na nekoliko minuta uputiti u župni klub gdje će se uz šalicu kave ili čašu soka susresti s prijateljima i predstaviti im dijete. Na taj način će ono postupno urastat iu župnu zajednicu i početi pronalaziti svoje mjesto u njoj. Istodobno će se dijete ugnijezditi u srcima prijate­lja i drugih nazočnih vjernika.

Ako se dijete za vrijeme mise počne vrpoljiti, treba ga priviti k sebi, polju­biti ga, šaputati mu i objašnjavati zbi­vanja na oltaru. Ako želi sići s krila, treba ga nakratko pustiti, ali neka ostane u vidokrugu. Crkva je uvijek mjesto dostojanstva i koliko god rodi­telji voljeli svoje dijete, ne smiju mu dozvoliti da puzi oko oltara, da se penje po crkvenom namještaju, da trčkara između vjernika. Svojim mirnim drža­njem spriječiti da dijete doživljava cr­kvu kao igralište. Ne smije se dozvoliti da vjernici pored dobiju utisak da se nalaze u cirkusu, gdje su prisiljeni promatrati akrobacije djeteta. Ako dijete počne plakati i ne može ga se primiriti uobičajenim zagrljajem i poljupcem, treba ga uzeti na ruke i diskretno se povući iz crkve i prošetati.

Nije mudro da se dolazak s djetetom u crkvu odgađa pod izlikom daje ono još malo i da neće moći razumjeti o čemu se radi. Ponekad je, doduše, pri­sustvovanje misi s malim djetetom svo­jevrsna roditeljska žrtva. (Često će i neki vjernici odvraćati roditelje od toga!) No, treba imati na umu da je i kratkotrajni nedjeljni posjet crkvi vri­jedan žrtve. Ne treba insistirati da dijete prisustvuje cijeloj misi, ukoliko je nemirno. Ponekad čak i maloj djeci samo jedan dio mise može biti očaravajući doživljaj. Oso­bito ako se s djetetom udobno sjedi blizu oltara. Misa je prekrasna i uzvišena liturgijska drama. Sve je u njoj poticajno za sva djetetova osjetila: sveće­nik je u divnoj odjeći punoj boja, a prostor je ispunjen cvjetnim aran­žmanima. Širi se ugodan miris cvijeća, a ponekad i tamjana. Svjetlucavi sjaj svijeća i lijepi lusteri obasjavaju šare­nilo unutrašnjosti, dok se prozori pre­sijavaju u raznobojnim stakalcima. Čuje se divna glazba s orgulja, ljudi pjevaju i izmjenjuju fine geste.

Dakako da malo dijete još nije spo­sobno shvatiti srž mise. No, ono će ipak steći utisak da se radi o važnom i veli­čanstvenom zbivanju. Treba mu omo­gućiti da se usred svega toga osjeća ugodno i sigurno i da može nesmetano upijati utiske. Na taj način ono će po­stupno i ispravno oblikovati svoje osobno poimanje svetoga.

 

Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med. E adresa: verica.jacmenica@ck.t-com.hr 

(U Glasu Koncila 5/2012)