Hvalospjev uskrsnoj svijeći – Exsultet Liturgijsko-teološki govor vazmenoga bdjenja

Ivan Šaško

Od ranoga srednjega vijeka, ali možda i prije, može se posvjedočiti vazmeno bdjenje koje na početku ima velebni uvodni obred, lucernarij, službu svjetla. Od 4. st. bio je običaj da se za Uskrs svečano osvije­tle gradovi. To je osvjetljavanje bilo u vezi s krštenjem. U vremenu kada je zbog svoje rijetkosti svjetlo svjetiljaka bilo dragocjeno, paljenje svje­tiljaka uvečer, praćeno molitvama, tvorilo je vjerski obiteljski obred na početku večere. Tako je i u samostanima to bio početak večere. U židov­stvu postoji molitva kidduš petkom navečer, čime započinje šabbat. Kr­šćani su u istome kontekstu vidjeli simbol Krista, svjetla svijeta (usp. Iv 8,12). Tijekom srednjega vijeka tematika svjetla snažnije se vezala uz Bo­žić, dok je za Uskrs naglašavana tematika života. Od istoga 4. st. obred je bio praćen pjevanjem spjeva Fos hilaron  Radosno svjetlo) koji tvori vr­hunac večernje molitve.

Za Uskrs, elogija, odnosno euharistija svjetla tematizira vazmeni na­vještaj koji vazmeno bdjenje preplavljuje radošću i ljepotom, slavljem i blistavošću. Iz toga se rađa jedan od najljepših lirskih tekstova zapadne li­turgije. U tome svjetlu treba gledati i pojam blagoslova koji je postupno izgubio svoje biblijsko značenje. Hebrejska berakahje ‘uzlazni blagoslov7, zahvala slična uvodu u euharistijsku molitvu, a on je zamijenjen ‘silaznim blagoslovom’ ognja, svjetla koje rasvjetljuje. Blagoslov se sve više materi­jalizirao. Premještajući naglasak s pohvale na epiklezu, blagoslov je po­stajao posveta materije (voštanice, ulja, vode i sl). Umjesto zahvaljivanja Bogu za nešto, ističe se ‘blagoslov koji se daje nekomu ili nečemu’.

Hvalospjev uskrsnoj svijeći (lat. praeconium paschale; laus cerei) koji u rimskoj liturgiji započinje riječju exsultet (»Nek usklikne«) ima ulogu otvaranja, uvoda, glazbene ouverture, budući da u sebi već sadrži glavne motive slavlja. Hvalospjev ujedinjuje pohvalu vazmenoj noći s po­hvalom uskrsnoj svijeći Iako je u starini postojao i hvalospjev pčelama, on se kao takav nije prenosio još od srednjega vijeka.

Tekst Hvalospjeva napisan je oko 400. godine na sjeveru Italije ili na jugu Galije i u njemu se lako prepoznaju glavne crte teologije sv. Ambro­zija, iako sam tekst ne potječe ispod njegove ruke.

hvalospjev uskrsnoj svijeciExsultet je u kasnoj antici i u ranome srednjovjekovlju rabljen u starogalskoj vazmenoj liturgiji te ga se zove još i »galskim vazmenim hvalo­spjevom«. U rimsku je liturgiju vazmenoga bdjenja taj hvalospjev ušao iznenađujuće kasno (12./13. st), a do tada se pjevao drugi (»Deus mun- di conditor«), o kojemu nalazimo svjedočanstvo u Starome gelazijevskom sakramentaru te je zbog toga nazvan »gelazijevskim uskrsnim hvalospje­vom«. Razni su kršćanski pisci pisali tekst hvalospjeva. Među njima: sv. Augustin, koji podsjeća daje sastavio ne­koliko stihova in laude quadam cerei; zatim sv. Ambrozije, čiji su stihovi, na­vodno, sačuvani u Antifonariju iz Ban- gora, ali i u sadašnjoj anibrozijanskoj li­turgiji Naš današnji hvalospjev prvi se put pojavljuje u Missale gatticanum pod naslovom: Benedictio Caerae s. Augu- stini Episcopi, uz naznaku da ga – kada je prisutan – pjeva đakon.

Proslov:

Spajanje hvale neba i zemlje Hvalospjev koji danas koristimo u sebi sadrži bogato tumačenje vazme- ne noći, vidljivo već u prva tri počet­na retka proslova. Neka i ove misli, preuzete iz raščlambe R. Mefine- ra, posluže kao poticaj za razmatra­nje koje svatko može proširiti, jer je neizmjerno bogatstvo izražaja, slika i cjelokupnoga sadržaja prikladno za proširivanje i za osobne pristupe.

U proslovu se daje riječ cijelomu kozmosu koji u ushitu radosti slavi događaj konačnoga ‘postajanja svjetla i svjetlom’. U prvoj rečenici nalazi se posadašnjen događaj na nebu: pobje­donosni ulazak Krista kralja koji je u svome vaz- mu pobijedio smrt. Veličini pobjede odgovara veličina kralja (»tolikoga Kralja«, tantus Rex) koji sada ulazi u nebeski grad. Razlog radosti u nebu je uzvišenje i uzvišenost Uskrsnuloga. Do­lazak (adventus) najavljen je pobjedničkim in­strumentom, trubljom. Zanimljivo je primijetiti da se kod riječi tuba (trublja) u melodiji nalazi skok u kvintnom intervalu (u hrvatskome prije­vodu ta je kvinta prenesena na sintagmu ne-ka jekne). Taj zvuk signalizira konačni gospodstveni nastup Krista nad svijetom (usp. Ode 11,15). Semantika prve rečenice prožeta je akustickim pojmovima (uskliknuti, jeknuti, trublja). Mje­sto dolaska je nebo.

U drugoj se rečenici mijenja prizor i prelazi s neba na zemlju koja preuzima klicanje neba. I se­mantika je promijenjena: od akusticke (zvukov­ne) prelazi u optičku (slikovnu). Kralj koji ulazi u nebo bljeskom prosvjetljuje zemlju (fulgora se nalaze u Otk 11,19). Zemlji je dana Bogoobjava;

zemlja je obasjana sjajem uskrsnuloga Krista, pri čemu se splendor (sjaj) ne može razumjeti nika­ko drukčije nego kao slava (hebr. kabod) samo­ga Boga, koja cijeli uređeni svijet (kozmos) oslo­bađa tame (usp. Iz 60,2) i to – konačno. Zemlja osjeća daje tama ‘nestala7, a svjetlo ‘nastalo’. Po­sebnu pozornost zavrjeđuje poticaj na uočavanje, primjećivanje – »neka osjeti« – nastajanja svje­tla. Sentire znači osjetno doživljavanje te time u ozračju bogoslužja ponajprije osjetilima vidljivo svjetlo uskrsne svijeće koje obasjava prostor cr­kve. Uskrsna je svijeća simbol Krista. Po njezi­nu svjetlu u tami noći simbolički se (dakle, stvar­no) posreduje splendor regis, sjaj pobjedničkoga Kralja i postaje osjetno dohvatljiv.

Treća rečenica govori o Crkvi koja se raduje, okupljena u dvorani crkve, u radosti vazmene proslave. U dvorani su ujedinjeni nebo i zemlja u zajedničkome slavlju Uskrsa. Rečenica kreće od optičke semantike, preuzete iz prethodne re­čenice: Crkva je »urešena« – ne samo obasjana odozgor – sjajem svjetla, bljeskovima koji pro­istječu iz Uskrsnuloga. Tu dimenziju hrvatski je prijevod izgubio, budući da ne prevodi riječ adomata (urešena).

Nakon toga se prelazi u akustički izražaj: odjelđvanje glasova, klicanje naroda, svih na­roda koji će na kraju vremena biti okupljeni u

Božji narod. Cijelo čovječanstvo, predstavljeno Crkvom iz svih naroda preuzima nebesko klicanje hvale anđela, pri čemu pjesma pjevana u nebu odjekuje u dvorani u kojoj se sla­vi uskrsnuće Gospodinovo. Glago­lom resultare (‘odjekivati’) stvore­na je inlduzija s početnim exsultare (‘uskliknuti). Hvalospjev uskrsnoj svijeći započinje eshatoloskim pri­zorom koji obuhvaća i nebo i ze­mlju, a u liturgiji ga se može prolepticki (naviješteno kao do- gođeno) osjetiti.

Drugi dio: Simbolički govor noći a) »Ova noć…«

Pohvala Isusa, koji je svojom krvlju oslobo­dio čovjeka svih dugova i oslobodio ga grije­ha, ima svoj predivan retorički izričaj u pet rečenica koje započinju riječju haec (ova) i kojima se izražava svevremensko spajanje vremena. U tome dijelu na predivan se na­čin spajaju anamneza i epikleza: događa­ji koje je Bog ostvario u prošlosti i oni koje po svome Duhu ostvaruje danas. U ovome se dijelu jasno vidi da liturgijsko slavlje ima samo jedno vrijeme – sadašnjost, ‘danas’.

Struktura izvornika je petodijelna, ali s time da se četiri puta, u retoričkoj figuri am plifikacije ponavlja sintagma: Ova noć (Ha­ec nox), što treba uzeti doslovno. Radi se o otajstvu sadašnjosti, sadašnje noći, u kojoj zajednica slavi Uskrs. To se pojačava dvo­strukim prezentom: istinski se Jaganjac, Krist, ubija (usp. lKor 5,7), a slavlje vazmene noći one koji slave ponovno posadašnjuje Kristovu vazmu koji za njih postaje odre­đujući za sadašnjost, vrijeme slavlja, ujedno, postaje nova snaga. Ta sadašnjost povezana s Kristovom smrću odgovara prezentu u če­tvrtoj rečenici, gdje se o krštenicima kaže da ih se »vraća milosti« i »pridružuje svetima« (Crkva je viđena kao zajednica svetih). Ovo je iznimno lijep primjer na kojemu se vidi vrelo kršćanskoga poimanja liturgijskoga vremena i vremena slavlja. Unutar književnoga bisera Hvalospjeva istinski je estetski užitak promatrati ustroj rečenica. U ovome se dijelu započinje govo­rom o vazmenim blagdanima, o Jaganjcu i njegovoj krvi kojom se posvećuju dovratnici. Slijedi tema pijelaska preko Crvenoga mora, a zatim i ognjenoga stupa. Ta se spasenjska prošlost pretače u sadašnjost slav­lja; ona jest sastavni dio sadašnjega slavlja, osobito u krštenju i kršćanskoj inicijaciji. Nakon toga, rečenica o raskidanju okova smrti i o pobjedi

Prva rečenica preuzima tipologiju vazmenoga Jaganjca iz 1 Kor 5,7 i iz Evanđe­lja po Ivanu: Krist je pravi Jaganjac, čijom se krvlju označuju (posvećuju) postes (pre­vedeno: pragovi), dovratnid i nadvratnid, kako bi se zaštitili od propasti Tipološki se govori o krštenju, jer su ‘postes’ čela krštenika, na koja se ispisuje eshatoloski pečat, zaštita i oznaka pripadnosti – Kristov križ. Zadnja rečenica u ovome dijelu jasno govo­ri o Kristovoj vazmenoj pobjedi. Prva i za­dnja rečenica u suodnosu su, a semantika borbe i pobjede zbija cjelokupnu patristič- ku soteriologiju: Krist je svojom smrću po­bijedio smrt ili kako su govorili istočni od: »Besmrtni je smrću smrt usmrtio.« Time je smrti podložnomu čovječanstvu oslobodio put prema Bogu te s mrtvima ustaje iz gro­ba, kako bi u pobjedničkoj povorci bio ra­zlogom nebeskoga slavlja.

U drugoj rečenici, zajedno s predzadnjom (četvrtom) nalazi se izraženo jedinstvo tematike izlaska izabranoga naroda iz ropstva i tematike krštenja. Vazmena je noć noć pijelaska (transitus), istin­ska paska: najprije pijelazak Izraela je preko Crvenoga mora, granice između  neslobode i slobode, u obećanu zemlju ‘ obilja. Izraeld u događaju Izlaska još su  uvijek »naši oci«. Transitus u ovoj noći  postaje stvarnim u krštenju. Krštenici su- katekumenatom – već ‘odvojeni’ od staroga društva i ulaze u novo društvo, zajedništvo svetih; u Crkvu koja je i anticipacija konačnoga ulaska u Božje kraljevstvo. Vazmena je noć temelj novoga druš­tva koje odgovara Radosnoj vijesti.

Kao središte ovoga dijela može se proma­trati izričaj u trećoj rečenici: »Ovo je dakle noć kad je svjetlo ognjenoga stupa raspršilo tamu grijeha.« Ovdje igitur (‘dakle’) pokazuje poseb­nu naglašenost višeslojnoga izraza. Prosvijet- ljenost (ognjenim) stupom pokazuje da je taj stup (icolumna) vezan uz Izlazak; daje to ognje­ni stup koji je omogućio bijeg iz Egipta, u ko­jemu je bio Bog kao svjetlo (usp. Izl 13,21 ss). No, taj stup je, na drugoj razini, uskrsnuli Krist, svjetlo svijeta. Konkretnije, to je uskrsna svije­ća kao ‘medij’ dan osjetilima, kao simboličko iskustvo Izlaska i Uskrsnuća. To je voštani svi­jetleći stup. Ne zaboravimo da su uskrsne svije­će u srednjemu vijeku bile visoke i po nekoliko metara. Na kraju, u povezanosti s ostalim kr­snim izražajima ovoga odjeljka – misli se na kr­štenje kao ‘prosvjetljenje’ (photismćs).

Ovaj se dio može ustrojbeno i sadržajno čita­ti i na druge načine. Jedan je od njih onaj koji u prvoj rečenici promatra uvod koji obrađuju četi­ri sljedeće, podudarno s retoričkom amplifikaci- jom, pri čemu bi vrhunac bio u zadnjemu dije­lu zadnje rečenice: »Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja.« U tome se suočavaju dimenzije naravnoga i nadnarav­noga. Hvalospjev govori o punini života kojemu granice nisu određene zemaljskom zbiljom. Put kojim smo mi krenuli sugerira baš u toj rečenici prijelaz od konstatacija do ushićenosti; od pre­poznavanja koje se objektivno tiče svih i divlje­nja daru koji se odnosi poglavito na nas.

  1. b) P red i v na neshvatljivost otajstva

koje nas oživljuje U stilu pisanja od forme koja govori da nešto jest Hvalospjev prelazi u oblike divljenja. To je pet rečenica, usklika koji počinju s »0« i uz se­be vežu neku svetopisamsku rečenicu.

Prve dvije rečenice veličaju otkupiteljsko Božje djelovanje kao čin neistražive i prediv- ne ljubavi: predavanje vlastitoga Jedinca (usp. Rim 8,3) kao otkupnine zasužnjenoga čovje­čanstva (glagol redimere pripada tehničkim terminima za otkupljivanje robova).

Treća i četvrta rečenica mijenjaju perspekti­vu. U središtu se nalaze prilike i okolnosti čovje­ka koji je određen grijehom i krivicom (pecca- tum – culpa). Budući da je Bog, žrtvovanjem svoga Sina, posvema uništio ljudsku bijedu, gri­jeh i krivica na proturječan način dobivaju izni­mnu vrijednost. Promatra ih se kao »potreb­ne«; štoviše, oni su razlog sreće: felix culpa. Iza toga izričaja nalazi se misao obnove (renovatio et recreatio in melius): po Kristu ostvarena es- hatoloska zbilja čovjeka i svijeta bolja je od po­četne, protoloske zbilje raja. Zadnji zaziv koji započinje s »0« povlači za sobom sve prethodno izrečene izrijeke u blažen­stvo otajstva vazmene noći – Kristova uskrsnu­ća. Vlastitost te noći je da je ona »jedina zavrijedila znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih uskrsnuo«. U tome je izrečeno nešto što ima snažno eshatolosko značenje. U prispodobama o paruziji, ponovnome Kristovu dolasku, često se spominje da je vrijeme doga dolaska nepo­znato, da se ne zna ni dana ni časa (usp. Mk 13, 32; Mt 24,36; Mt 25,13).

»Zaista blažena« vazmena noć nije toliko pro­slava Uskrsnuća – kojega će zbilj a ostati prekrive­na u tami noći kao jedine svjedokinje – nego bud­nosti usmjerene prema dolasku Uskrsnuloga.

Na kraju se ovoga dijela vazmenu noć, u nje­zinoj dubini neizredvosti, tumači iz Svetoga pi­sma (»kao što je pisano«). Navodi se Ps 139,12. Noć smrti postaje prosvjetljenjem jer je Krist zarezao u tmine; noć po Kristovoj pobjedi nad smrću postaje danom i radošću; u Kristovoj smrti nalazi se izvorište pravoga svjetla. Poslje­dice toga su: dokidanje grijeha, vraćanje neduž- nosti i radosti, dokidanje mržnje i nasilja, uspo­stavljanje sloge.

            Treći dio: Molitva Ocu

 Kao i na početku Hvalospjeva, i na njegovu se kraju nalazi eshatoloski izrijek. Molbe su odre­đene motivom svjetla koje ima dvije razine smi­sla i značenja. Ponajprije se odnosi na uskrsnu svijeću i na njezinu zbilju dohvatljivu osjetili­ma. Njezino svjetlo treba prosvijetliti tamu no­ći Ono treba svijetliti svima koji bdiju do pojav- ka jutarnje zvijezde (Danice), dakle do povratka naravnoga danjega svjetla. No, svjetlo je simbol za istinsko Svjetlo, esbatološki dar.

Danica koju zajednica čeka je uskrsnuli Krist, čijim dolaskom započinje dan bez noći (usp. 2Pt 1,19 – Krist kao svjedonoša; Otk 22,16 – Krist koji sebe predstavlja kao jutarnju zvijez­du). »Zateći plamen« je ponovno izraz usmjeren prema paruziji: kad ponovno dođe, Krist treba živim pronaći taj plamen. Kada sjaji prava Da­nica, dokida se izmjena svjetla i tame koja odre­đuje stvoreno. S noći će, kao stoje naviješteno u Ode 22,16, biti konačno uništen kaos svijeta.

Spominjući marljive pčele i rad iz kojega je nastala svijeća, hvali se nadnaravna plodnost Crkve i Kristovo rođenje od Blažene Djevice Marije (virgo peperit et virgo permansif). Vi­še nije prisutan onaj dio teksta hvalospjeva koji je detaljno i lijepo opisivao rad pčela, ali je izgu­bio nosivu odliku vazmenoga obilježja. Zadržan je samo najpotrebniji segment.

Za posebno istančan duh prava je poetska poslastica izraz: »I (svijeća) primljena na ugod­ni miris, svjetlilima nebeskim neka se pridruži (supemis luminaribus misceatur).« Izvornik ističe mi ješanje, a smisao je u spajanju nebesko­ga i zemaljskoga bogoslužja. Time se inkzijom cijeloga teksta vraća na jedan od motiva iz pro­slova. »Nebeska svjetlila« su uistinu nebeska ti­jela, ali i svjetla na nebu (usp. Otk 4,5 – pred Božjim prijestoljem gori sedam baklji), čime se pokazuje da je svjetlo uskrsne svijeće odbljesak nebeskoga svjetla.

U početcima bi svijeća, na kraju vazmeno­ga bdjenja, bila razlomljena, a njezini su dijelovi bili dijeljeni vjernicima kao sakramentali (tzv. ‘Agnus Dei’). U 10. st. to se događalo na bije­lu nedjelju, sve dok se nije uobičajilo da svijeća stoji kraj oltara (na tadašnjoj ‘strani evanđelja’), sve do uzašašća Gospodinova, kada bi – nakon pročitanoga evanđelja – bila ugašena. Danas ju vežemo ponajprije uz oltar tijekom vazmenoga vremena, a izvan toga vremena uz krstionicu, gdje je trajni govor prosvjetljenja Kristom.

Izvor: Živo vrelo 3/2009 str 6-11 www.hilp.hr  hilp_RGB_logo