“Orgulje ipak nadmoćno prevladavaju”

Donosimo intervju s  aktivnim članom naše župne zajednice Stjepanom Molnarom. Stjepan obogaćuje misna slavlja sviranjem orgulja te na taj način svoju karizmu dijeli s drugima.

Zovem se Stjepan Molnar, rodio sam se u Zagrebu 1993. godine. Osnovnu školu završio sam u Markuševcu i upisao Nadbiskupsku klasičnu gomnaziju, gdje sam maturirao 2012. U drugom razredu gimnazije upisao sam Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog, smjer orgulje i maturirao ove godine u lipnju.

S koliko si se godina počeo baviti sviranjem?

Koliko se sjećam, prvi put kad sam sjeo za orgulje, bio sam na kraju 7. razreda, dakle, 13-14 godina.

Što te potaknulo da se odlučiš baš za orgulje?

nikada zapravo nisam imao previše interesa za orgulje, više općenito za glazbu. Ali jednog me dana naš župnik vlč. Zlatko Golubić odlučio podučiti sviranju orgulja, kako bih mogao ponekad zasvirati (kada zatreba) na misama. Tako da sam počeo svoju glazbenu karijeru sa “Čuj nas, Majko” i “Majko Božja Bistrička”. Dakle, za svoje početke mogu zahvaliti našem dragom župniku. Ubrzo me pod svoje okrilje uzela moja teta, s. Imakulata Malinka, vrsna glazbenica, dirigentica i orguljašica. Ona me je upoznala s glazbom i prenijela mi svoju ljubav prema  njoj tako da sam se ubrzo zaljubio u orgulje i u Bacha. Nakon dvije godine rada sa s. Imakulatom, upisao sam glazbenu školu, gdje sam u jednoj godini završio osnovnu, a u 3 godine srednju glazbenu školu i to smjer orgulje u klasi prof. Jasne Šumak-Picek. Orgulje su postale moj najdraži medij preko kojeg ulazim u taj čarobni svijet glazbe.

Hoće li to biti tvoj životni poziv ili imaš nešto drugo u planu?

Da, moj životni poziv će biti, i jest, glazba. Naravno da postoje i drugi interesi, ali orgulje ipak nadmoćno prevladavaju.

Gdje i kako vidiš sebe u budućnosti?

Iskreno, o budućnosti previše ne razmišljam. Da razmišljam o njoj, možda se i ne bih odlučio za orgulje, jer težak je to put, ali per apera ad astra. Jedino kako se vidim, vidim se kao sretna čovjeka, to mi je jedino bitno, a mislim da će glazba biti cijena te sreće.

Trenutno se spremam za prijamni ispit na muzičkoj akademiji u Grazu, a poslije,… tko zna?!

Koja bi bila tvoja poruka za mlade naše župe, ali i za mlade općenito?

Ono što bih mogao reći bit će ono što smo već mnogo puta čuli, ali ovaj put ja to mogu reći iz vlastitog iskustva: nikad ne treba odustati od onog što volimo, do čega nam je stalo, do svojih snova, jer nikad nije kasno (naravno, balet je teško početi plesati s 50 godina, postoje granice). Meni su neki govorili da sam prekasno počeo svirati, da će biti teško popuniti rupe, ali nisam to slušao, slušao sam svoj tihi unutarnji glas, svoje srce, jer znao sam da taj glas ne laže i doista pokazalo se da nije lagao.

I ne smijem zaboraviti ono što mi je mama jednom rekla: Sine, samo sviraj Bogu na slavu i sve će biti dobro! To i činim.

Završio bih s poznatom Platonovom izrekom: “Kakva je glazba u državi, takva je i država”. Jer sve što slušamo, čitamo, gledamo ili radimo, htjeli mi to ili ne, oblikuje nas. Onda čime se mi to oblikujemo? Ja sam se odlučio oblikovati glazbom, zatim tom glazbom pokušati utjecati na druge. Mislim da svako zanimanje, zvanje može biti nalik tome, ako se radi s ljubavlju.

Interviju vodio: J.Z