Razvoj obreda pranja nogu na Veliki četvrtak


Više od moralnoga primjera poniznosti

Ivan Šaško

Ispod jedne, naizgled ilustrativne geste ipak postoji puno za­nimljiviji i složeniji sloj koji povezujemo s vremenom učvršćiva­nja kršćanskoga obrednoga identiteta. Premda ima puno nepozna­nica vezanih uz razvoj obreda pranja nogu na Veliki četvrtak, po­sebno što se tiče poznavanja najstarijih kršćanskih izvora, mogu­će je dati prilično zaokružen pogled o tome zanimljivom dijelu li­turgijske zbilje koja je ostala živjeti u Crkvi od samih početaka. Me­đu najznačajnije liturgičare koji su se bavili tom temom svakako pripada Pier Francesco Beatrice svojim monografskim djelom iz 1.983. godine. Iz njega izdvajamo razmišljanja koja nude i neke po­sebnosti u tumačenjima na koje smo naviknuli s egzegetskokatehetske razine.repoznatljiva gesta pranja nogu tijekom euharistijskoga slavlja u Misi Gospodnje večere lako je shvatljiva i govorljiva u svojoj snazi poniznosti i ljubavi. U njoj je moguće vidjeti srž kršćanske vjere i suobličenosti Kristu, do te mjere da ju se mo­že promatrati kao navještaj otajstva euharistije, pretočen ne u rije­či ustanove, nego u dojmljivu stvarnost kojom Učitelj zbunjuje, ali i preobražava učenike.

Taj se obred oslanja na evanđeosko izvješće (Evanđelje po Iva­nu, 13), koje u širemu okviru ima spomen na vazmene događaje, a u užemu krštenje. U pozadini se nalazi ivanovska predaja po kojoj je Isus, prije svoje smrti, želio pročistiti svoje učenike, ostavljajući im jasan nauk o vrijednosti i značenju krsnoga čišćenja. Tako po­stoje autori koji smatraju da je u tome evanđeoskom odlomku mo­guće vidjeti sučeljavanje petrovske tradicije, ukorijenjene u židov­stvu i u običaju da se krsti uranjanjem cijeloga tijela krštenika, i ivanovske, koja smatra da je dovoljno pranje nogu. Dakle, ta bi ge­sta u nekim zajednicama zamjenjivala gestu uranjanja, te bi pranje nogu bila nosiva gesta samoga krštenja! Podloga za takvo tumače­nje nalazi se u činjenici da nije voda spasenjsko počelo, nego Duh Sveti koji je provreo s vodom i krvlju iz raspetoga Mesije.

‘Kvatrodecimani’

Takvo tumačenje i praksa živjeli su u zajednicama kvatrodecimana (ili ‘kvartodecimana’, kršćana koji su se pridržavali slavlja Uskrsa na četrnaesti dan mjeseca nišana, vezani uz židovski kalendar; ime im dolazi od latinske riječi za broj ‘četrnaest’, quattuordecim). Po­sebnost je u tome što je datum slavlja Uskrsa bio nepomičan u od nosu na kalendar te time ne nužno vezan uz nedjelju. Dakle, drukčije od pomično­sti toga datuma, u skladu s onim stoje ka­snije utvrdio Koncil u Niceji (325. god.) i kako Uskrs od 4. st. nadalje slavi Crkva.

U obredu krštenja zajednice kvatrodecimana ponavlja se otajstvo pročišćenja koje u krštenicima ne posreduje i ne ostvaruje voda, nego Duh raspetoga i uskrsnuloga Krista. S pomoću toga obre­da oni shvaćaju da je otpuštenje njihovih grijeha omogućeno Kristovom žrtvom i poniženjem te iz toga izvlače posljedice i uzor za kršćanski život, nastojeći svjedo­čiti uzajamnost ljuba vi.

Takav krsni obred nije ostao dugo ži­vjeti, niti je bio prisutan kao onaj oblik koji je prihvatila velika većina kršćanskih zajednica, a koji je na tragu propovijeda­nja i krštenja Ivana Krstitelja, odnosno u tzv. ‘petrovskim Crkvama’. Zapravo jedi­no se svjedočanstvo preživljavanja nera- širenoga oblika krštenja pranjem nogu može naći u spisima sv. Ireneja Lionsko- ga (s kraja 2. st.). On govori o tome da je Isus krstio pravednike Staroga zavjeta kada je sišao nad pakao, perući im noge, te time toj gesti pridaje krsnu vrijednost. Upravo taj način ob­vezivao bi njemu poznate kršćane u Galiji. S nestankom vazmenih preda­ja koje su živjele u specifičnim kvatrodecimanskim zajednicama, a s nji­ma odlazile u zaborav, vrijednost geste pranja nogu gubi krsnu vrijednost i nestaje iz obreda inicijacije.

Razvoj ili raslojavanje izvornoga liturgijskoga spleta, oslonjenoga na ivanovsku tradiciju, različit je na sirijskome Istoku od događanja i tijeka na Zapadu. U Siriji je, čini se, od najranijega doba, krštenje slijedilo ge­stu Isusova krštenja na Jordanu (prema sinoptičkim Evanđeljima): ura- njanjem, te nije nikada uklopljena gesta pranja nogu, ali je u toj predaji ostao sačuvan teološki spomen njezine krsne vrijednosti.

Tomu nasuprot, na Zapadu se još dugo vremena može primijeti­ti postojanje istinskoga obreda pranja nogu u ozračju širih obrednih ustroja krsne inicijacije. Uvođenje slavlja Uskrsa na nedjelju stvorilo je napetosti s kvatrodecimanima koji su inzistirali na slavlju Uskrsa u povezanosti s 14. danom mjeseca nišana. Tu leži razlog pojavi da se u 4. st. na Zapadu mogu vidjeti dva oblika pranja nogu: a) kao predkr- sni obred, podređen krsnomu uranjanju (prihvaćen kao jedini zakoniti oblik sakramenta rođenja na novi život), za što postoje primjeri u Akvi­leji; b) kao poslijekrsni obred, što se može pratiti u svjedočanstvima sv. Ambrozija u Milanu. Utjecaj tumačenja sv. Augusti na U 4. st. pomalo blijedi razumijevanje te geste, zbog čega nastaju velike rasprave i pokušaji razlikovanja pranja nogu od istinske sakramentalne geste. Sv. Am­brozije je bio snažno povezan s mjesnom milanskom predajom, ali se mora suočiti i s onima koji su povezani s rimskom tra­dicijom te žele dokinuti taj obred, kao i s onima koji, na temelju monaške preda­je, u toj gesti vide samo gostoprimstvo.

Sv. Augustin nam prenosi podatak da taj obred u nekim krajevima Crkve nije ni­kada bio dio obreda inicijacije, što vri­jedi ne samo za grčki Istok (Aleksandri- ju, Jeruzalem, Antiohiju, Carigrad), nego osobito za Kartagu i Rim. Drugdje se nije previše oklijevalo kada ga se odlučilo do­kinuti (Koncil u Elviri), a ponegdje je određeno prebacivanje u poslijeu- skrsni tjedan, obično na bijelu nedjelju. I dok je sv. Ambrozije suzdržan, premda to kasnije čini, u branjenju krsnoga tumačenja toga obreda, sv. Augustin otvara i nova tumačenja koja će pomalo uvjetovati cijeli sred­njovjekovni razvojni put. On latinskomu Zapadu, nakon što je izvučeno iz krsnoga konteksta, ‘nameće’ čitanje pranja nogu kao uzora ponizno­sti Cexemplum humilitatis). Osim toga, toj gesti daje i pokorničku vrijed- nost. Augustinovo tumačenje naći će svoj odjek i u krajevima, poput Ga­lije, gdje se pokrsno pranje nogu zadržalo sve do karolinškoga doba. Ta­mo gdje su postojali jasni tragovi pranja nogu u suodnosu s krsnim obre­dom ili uz teologiju krsnoga pročišćenja (misli se na sjevenu Italiju, Gali­ju, britansko otočje, Hispaniju i rimsku Afriku) možemo biti sigurni daje postojao utjecaj kvatrodecimana azijskoga podrijetla. U ta su se područja ugnijezdile i određene ‘azijske’ teološke teme: milenarizam, eshatološko iščekivanje, vazmeno janje Izlaska. Uviđajući taj metodološki trag, vođe­ni smo do zaključaka o istome utjecaju na područje Akvileje, što je danas moguće naslutiti tek po rijetkim arheološkim ostatcima, budući da su u 4. st. takvi kršćanski oblici gotovo potpuno nestali.

Nakon što su evanđeosko izvješće i krsni obred koji gaje pratio postali sastavnicama liturgijskih i teoloških ustroja drugoga (petrovskoga, rim­skoga) podrijetla, nije bilo moguće samo premjestiti obred, nego se uobi­čajenim sredstvima pristupilo novomu egzegetskom i teološkom tuma­čenju, kao i ubacivanju novih molitvenih tekstualnih cjelina.

Udaljavanjem od tih najranijih vremena obred pranja nogu bio je sve nerazumljiviji, kako na Istoku, tako i na Zapadu. U grčkim i u latinskim Crkvama prevladava liturgijski ustroj nedjeljnoga (kalendarski pomično­ga) Vazma, s temeljnom gestom krštavanja uranjanjem. No, takav razvoj nije bio uvjetovan samo odmakom od suprotnoga mišljenja, nego i mu­drim usvajanjem i pretapanjem nekih konstitutivnih elemenata, što je slučaj i s pranjem nogu. Upravo iz onih središta u ko­jima nije nikada postojalo krsno pranje nogu pojavit će se kreativnost koja će od toga obreda stvoriti spo- men-obred Isusove poniznosti i Judine izdaje/predaje Isusa.

Grčka egzegetska predaja u pranju nogu vidjela je poglavito nauk Gospodinove poniznosti i ljubavi, a Je­ruzalemska Crkva je svojom katedralnom liturgijom postala promicateljicom novoga obreda. Od 7. st. za­počinje po cijelome kršćanskome svijetu (istočnome, bizantskome i zapadnome) širenje običaja pranja no­gu na Veliki četvrtak, što se posvema ustabililo karo­linškim liturgijskim reformama.

Početci širenja na Zapadu

Nas najviše zanima što se događalo na Zapadu, odno­sno u Rimskoj Crkvi. Najstariji spomen obreda pra­nja nogu u katedralnoj liturgiji Velikoga četvrtka na­lazi se u 3. kanonu 17. koncila/sinode u Toledu 694. godine, što je bio i zadnji takav koncil u Hispaniji pri­je arapske invazije 711. godine. Iz dokumenata je vid­ljivo koliko je bio snažan otpor općemu uvođenju toga obreda, a razlozi su bili ponajprije u vlastitoj tradiciji, ponešto u inerciji ili pak u zahtjevnosti toga pothvata. No, koncil je bio strog, prijeteći oštrim kaznama (čak i izopćenjem) za one koji ne bi uveli obred pranja nogu svećenicima u katedrali na Veliki četvrtak. Zanimljivo je da hispanski crkveni pisci toga vremena, kao što je Izidor Seviljski, ne govore o tome obredu, nego ostaju na augustinovsko- me tumačenju poniznosti.

Premda je tomu tako, iz vizigotskih liturgijskih knjiga koje sežu u 7. st. (na primjer: Liber ordinum; Libei’Mozcii’cibicus sacramenton.im) sa­znajemo daje postojao istinski obred kojemu je mjesto bilo u atriju kate­drale, nakon što je i sav narod izašao iz katedrale. Nakon njega, po zala­sku sunca, slijedila je večera. Neki tumači misle daje to samo premješta­nje samostanskih običaja u katedralno ozračje, što je svakako potrebno uvažiti, ali je za širenje toga obreda veći utjecaj, čini se, imala bizantska liturgija i kultura u zamahu na Zapadu baš u to vrijeme, u 7. i 8. st. Pod­loga za to bili su vojni uspjesi Justinijana u 6. st. te migracije pred arap­skim osvajačima.

Izostanak prisutnosti u dokumentima još je snažniji u slučaju Galije. Tek se u jednoj homiliji Eligija iz Novona (polovina 7. st.) nalaze nabroje­ni specifični obredi Velikoga četvrtka. Tako se spominje: pomirenje pokor­nika, blagoslov ulja, pripremanje krizme, pranje nogu subraći, čišćenje po­dova crkava i svetih predmeta. Baš zbog posebnosti i jedincatosti u spisima merovinškoga razdoblja, fraterna j)edum ablutio nosila je sa sobom dvoj­bu o autentičnosti.

Lako je zaključiti da u tim Crkvama uvođenje jednoga obreda sa sasvim novim značenjem, koji je tradicionalno živio kao poslijekrsni obred, ni­je bilo jednostavno. Kada pak u djelima Amalarija iz Metza (polovinom 9. st.) čitamo daje pri­sutnost pranja nogu na Veliki četvrtak poznata i očita, kao i njegovo tumačenje, tada trebamo uvažiti činjenicu daje taj obred karolinškom ob­novom uveden na prjelasku u 9. st., a to znači i pod snažnijim rimskim utjecajem.

Rimske razvojne posebnosti

Bez obzira na vidljive rimske utjecaje na Crkve na Za­padu, sam obred u rimskim liturgijskim knjigama ne mo­žemo pratiti prije 10. st. (najprije u miješanome, tzv. Rimsko- germanskome pontifikcilu, te kasnije u rimskim pontifikalima). U njima se opisuje obred u kojemu papa pere noge dvanaestorici podđakona svo­je kurije, a budući da je tomu obredu dano ime mcindcitiim (poslanje), smatralo se daje monastičkoga podrijetla.

Ako, je, dakle, istina da Rimska Crkva u svojemu obredu krsne inici­jacije nije nikada imala pranje nogu, neobično je tako kasno pojavljiva­nje toga obreda u kontekstu Velikoga četvrtka. Za to je možda krivo neu­vrštavanje toga obreda u izdanja pod nazivom Ordines Romani, te se či­ni da izvan tamo uvrštenih obreda drugi i ne postoje. Postoji jedan veo­ma star obred koji opisuje kao je papa prao noge na završetku poslije­podnevne mise u Lateranu, a svaki je svećenik tu gestu ponavljao u svo­joj ‘periferijskoj crkvi’. Nakon obreda je uslijedilo i darivanje svećenici­ma i đakonima.

Opis te mise sačuvan je, nažalost, samo od prinošenja darova (ofertorija). Za cjelovitu sliku treba svakako napraviti usporedbu s onim što nam je poznato iz istraživanja o evanđelistarima, o raspodjeli čitanja evanđe­lja po danima u Velikome tjednu. Premda za neliturgičare ti podatci dje­luju odviše složeno, navodim da bi taj najstariji obred pripadao Klauserovu tipu ‘pi’ (druga polovina 7. st.), što je u skladu sa širenjem obreda na Zapadu. Upravo je uvođenje pranja nogu u Rimu dovelo do ponavlja- noga čitanja evanđeoske perikope o pranju nogu, ko­ja se do tada čitala samo na utorak u velikom tjednu.

Za otkrivanje povezanosti pranja nogu i utorka treba svakako dublje istraživanje, ali izgleda daje u pitanju pokušaj kronološkoga usklađivanja sirijskoga podri­jetla i predaje koja Posljednju večeru i Judinu izdaju smješta između velikoga utorka i srijede.

Svakako je sigurno da se u Rimu između 650. i 740. događa značaj­na promjena u liturgiji Velikoga četvrtka uvođenjem novosti pranja nogu u kontekstu papinske liturgije u lateranskoj rimskoj katedrali (uz tradi­cionalno pomirenje javnih pokornika i mise posvete ulja). Podudarnost

tili događanja je uvjerlji­vija, ako se dozove u svi- jest da je upravo u to doba (od 642. do 752.) na kate­dri sv. Petra bilo puno pa­pa podrijetlom s Istoka: Teodor I., sv. Agaton, sv. Lav II., Ivan V., Konon, sv. Sergije I., Ivan VI., Ivan VII., Sisinije, Kon- stantin, sv. Grgur III. i sv. Zaharija.

Među njima je odlu­čujući utjecaj imao papa Sergije I. u kojemu su se spojile istočna i zapadna kultura; rodom iz Palenna, ali od antioliijskili roditelja i odgojen u ne­kom sicilijanskom samostanu. Tako se, između ostaloga, njemu pripisu­je zasluga za uvođenje blagdana Uzvišenja svetoga Križa u rimsku litur­giju, zatim pjevanje Agnus Dei, qui tollis tijekom lomljenja kruha i mi­ješanja hostije s posvećenim vinom, marijanske procesije i drugo. Tomu se pridodaje i onaj kulturalni utjecaj koji su imali monasi s istoka koji su bježali i zadržali se u samostanima na Zapadu. Iz sigurnih podataka mo­že se zaključiti i nešto što nije sasvim sigurno. Među spomenutim papa­ma uvođenje obreda pranja nogu u Rim nije bezrazložno pripisati ili Ser- giju I. ili Grguru II., Rimljaninu po rođenju, ali duboko povezanom s bi­zantskom kulturom (njemu se pripisuje organiziranje postajne korizme­ne liturgije).

Zaživljenost obreda u srednjovjekovlju

Nakon odluka karolinških vladara pranje nogu kao liturgijski obred po­znato je samo unutar Velikoga četvrtka. Potpuno se prešućuje postojanje takvoga obreda u okviru inicijacije, a prevladava isključivo augustinov- sko pokorničko tumačenje Ivanova teksta Evanđelja: čišćenje svakidaš­njih grijeha već krštenih. Jedina je iznimka milanska (ambrozijanska) liturgija koja je dugo bila vezana uz krsno pranje nogu, a koju je pred rimskim utjecajem snažno branio sv. Ambrozije.

U tome je smislu iznimno zanimljivo pismo što ga milanski biskup Odilbert šal je Karlu Velikom, na upit poštuje li se potpuno rimska liturgi­ja u Milanu. Biskup se ograničuje na govoru o bosim nogama, o ogoljelo- sti, i to na kraju obreda inicijacije, navodeći pismo đakona Ivana Senariju, gdje se zapravo ta slika rabi u predkrsnim odreknućima. Pozivajući se na rimsko crkveno autorstvo, svojim skrivenim tumačenjem čuva ambro- zijansku liturgiju u njezinoj tradiciji pranja nogu do 12. st.

Ipak, gledano u cjelini, nakon 8. st., na Zapadu, kao i na Istoku pod bi­zantskim utjecajem, pranje nogu dobiva jedinstveno tumačenje i obredni smisao na veliki četvrtak, bez povratka u stariju krsnu praksu. Izvan rim skoga i bizantskoga utjecaja, gesta pranja nogu dobiva raznolika znače­nja. U koptskoj liturgiji se nalazi na tri mjesta: na Bogojavljenje se veže uz Isusovo krštenje na Jordanu (time se veže uz krsne obrede, a krštenje u Koptskoj Crkvi povezano je baš s Bogojavljenjem); na Veliki četvrtak, sa značenjem koje ima u Crkvama pod grčkim i latinskim utjecajem, ali i s krštenjem apostola; na svetkovinu sv. Petra i Pavla, što je posvemaš­nja koptska specifičnost.

Razmotrivši razvoj, dobro je da se i u sadašnjim okolnostima ne pre­vidi dubina ovoga obreda koja je ipak u uskoj vezi s kršćanskom preo­brazbom. Ona se tiče kristološkoga oplijenjenja, poniznosti, ali i ljudske preobrazbe. Kad ne bi bilo tako, ostala bi tek ljudska gesta, što niti jedna liturgijska gesta nije.

 

 

Izvor: Živo vrelo 3/2011