Pomazanje i dar vjere

Razmišljanja uz misu posvete ulja na Veliki četvrtak

Ante Crnčević

Godišnjemu slavljenju Kristova vazmenog otajstva, oblikova­nomu u vazmenome trodnevlju, neposredno prethodi jedin­stveno slavlje mise posvete ulja (missa chrismatis). Po svom postanju to je slavlje posve novo i ne pripada vazmenomu trodnev­lju. U pastoralnoj praksi ono se oblikuje i predstavlja kao žarište sve­ćeničkoga zajedništva, odnosno jedinstva ministerijalnog svećenstva sa svojim biskupom te mu se i smisao i značaj nastoje iščitavati iz njegove bliskosti sa slavljima Kristova vazma. Sadržaji slavlja te mi­se, karakteristični osobito po obredu blagoslova i posvete ulja te po obnovi svećeničkih obećanja, kao i vremenska bliskost s vazmenim trodnevljem ostavljaju prostor raznim poveznicama, ali i pitanjima. Odakle takvo slavlje baš na Veliki četvrtak? Razumijeva li se njegov smisao u tematici svećeništva ili u tematici vazmenoga otajstva? Ko­je se pastoralne mogućnosti nude u pripravi toga slavlja?

Prohod kroz povijesni razvoj

posveta_ulja_sl2

U drevnoj rimskoj liturgijskoj tradiciji Veliki je četvrtak označavao za­vršetak  korizmenoga posta te zajedno s Velikim petkom davao poče­tak novom obliku posta, onomu vazmenom. Glede liturgijskih slavlja, korisno je zamijetiti  da na Veliki  četvrtak sve do  7. stoljeća  Rimska  cr­kva  poznaje  samo obred  pomirenja  pokornika.  Bilo je to slavlje u  koje­mu su  javni  pokornici bili  ponovno primani u puno zajedništvo sa za­jednicom kršćana kako  bi, po izvršenoj pokori, mogli pristupiti zajed­ničkom slavljenju Vazma. No, taj čin pomirenja nije bio vršen unutar slavlja euharistije, kao što se u to doba još ne spominje ni misa večere Gospodnje. Svi oblici priprave i sva vazmena slavlja vodila su k jedino­mu i jedinstvenomu slavlju euharistije u Vazmenomu bdjenju.

Izvan Rima ipak susrećemo drukčiju praksu. Pokrajinski sabor u  Kartagi god.  397. svjedoči da se na Veliki četvrtak slavi euharisti­ja. Sveti Augustin u svojoj poslanici  Januariju navodi dva slavlja eu­haristije na taj dan:  prvo, slavljeno ujutro za one koji ne bi mogli sve do večeri obdržavati euharistijski post, i drugo navečer.  Slična  prak­su pred kraj 4. stoljeća bilježi i Egerija, opisujući slavlja vazmenoga otajstva među kršćanima u Jeruzalemu. Na jugu Italije, u Capui, ta­kva je praksa zabilježena tek u 6. stoljeću.  Raznolikost liturgijskih tradicija, kao i novi pristupi samome slavlju Vaz- ma, utjecali su da se tijekom 7. stoljeća i u Rimu na nov način ustroje vaz- mena slavlja. Čini se, naime, da se u to doba u rimskoj liturgiji ustaljuju čak tri mise na Veliki četvrtak: prva se slavila ujutro kao redovito slavlje; druga, s posvetom ulja, slavila se o podnevu, a treća uvečer, kao spomen na Kristo­vu oproštajnu večeru i uhićenje. No, te tri mise nisu uvedene istodobno, pa ih se ne može niti promatrati u međusobnoj zavisnosti. Prva misa izvorno je ve­zana uz obred pomirenja pokornika, ali ta misa nestaje zajedno s nestankom prakse javne pokore. Misa posve­te ulja slavila se samo u katedralama jer je biskupu bi­lo pridržano pripravljanje i posvećivanje krizme i drugih ulja, a razlozi da se to slavlje smještalo na Veliki četvr­tak bili su sasvim praktične naravi. Vlastito mjesto slav­ljenja kršćanske inicijacije bilo je, naime, vazmeno bdje­nje, pa je misa na Veliki četvrtak ujutro, tada posljednja misa prije vazmenoga bdjenja, bila najprikladnije vrije­me za posvetu ulja koje se rabilo u vazmenome bdjenju.

Misa posvete ulja i misa večere Gospodnje bile su, međutim, bez litur­gije riječi i započinjale su samom pripravom darova. Ipak praksa triju slav­lja neće se dugo održati. S vremenom će obred blagoslova, odnosno posvete ulja naći svoje mjesto izvan slavlja euharistije, bez vezanja za određeni dan u godini, pa se Veliki četvrtak oblikovao samo kroz jedno slavlje, Misu veče­re Gospodnje. Uslijed srednjovjekovnih zastranjenja i nejasnoća taje misa našla svoje redovito vrijeme u četvrtak ujutro. Liturgijskom obnovom vaz­menoga trodnevlja iz god. 1955. te obnovom proizišlom iz Drugoga vatikan­skoga sabora taje misa vraćena na četvrtak uvečer, kao prvo slavlje vazme­noga trodnevlja, a ponovno je oblikovana misa posvete ulja, smještena na Veliki četvrtak ujutro.

 

Prožetost tradicija i sadržaja

Posveta (consecratio) krizme i blagoslov (benedictio) katekumenskoga i bo­lesničkoga ulja, prema nakani oblikovatelja liturgijske obnove, našli su svo­je mjesto u slavlju uoči vazmenoga trodnevlja, i to, kako svjedoči A. Bugnini, iz dvostrukoga razloga: ponajprije htjelo se pokazati da sakramenti u kojima se rabi krizma, kao i ona slavlja u kojima se rabe druga sveta ulja, imaju svoj izvor u Kristovoj pashi te omogućuju udioništvo u Kristovu otajstvu otkuplje­nja; drugi je razlog razumijevanje daje Veliki četvrtak dan ustanovljenja no- vozavjetnoga svećeništva, pa taj dan postaje prigodom za liturgijsko očitova­nje zajedništva prezbitera sa svojim biskupom, a što se u misi posvete ulja na­glašava obnovom svećeničkih obećanja (renovatio promissionum sacerdo- talium). Premda samo slavlje nosi snažan pečat svećeničke duhovnosti i za­jedništva i premda je na duhovnoj razini moguće pronaći razne mogućnosti povezivanja ovih sadržaja, teološko utemeljenje za obredne poveznice sveće­ničke službe i posvete ulja s Velikim četvrtkom ne čini se u potpunosti jasnim.

Nije lako odrediti ni oblik misi posvete ulja. Premda smještena na Veli­ki četvrtak, ona ne pripada ni korizmenim slavljima ni slavljima vazmenoga trodnevlja, a ne nalazimo je ni među obrednim misama, premda ona to po sadržaju jest. Ako je na Veliki četvrtak teško okupi­ti svećenike i puk oko biskupa, na primjer iz razlo­ga pastoralne zauzetosti svećenika ili velike raspro­stranjenosti biskupije, slavlje se može i anticipira­ti, ali nastojeći da to bude vremenski blizu slavlju Gospodnjeg uskrsnuća (prope Pascha) kako bi se jasnije očitovalo da se u slavlju kršćanske inicijacije u vazmenoj noći rabi nova krizma. Kada se misa po­svete ulja iz opravdanoga razloga slavi u neki drugi dan, uzima se vlastiti obrazac mise posvete ulja, pa i to pokazuje da njezin smisao ne treba vezati uz zna­čenje Velikoga četvrtka, nego da je treba gledati u njezinoj vlastitoj značenjskoj oblikovanosti.

Nastoji li se u misi posvete ulja staviti težište na zajedništvo biskupa i prezbitera u svećeničkoj služ­bi, teološke poteškoće ne bivaju manje jer se ni usta­novljenje svećeništva, kao ni euharistija, ne može s jasnoćom vezati za dan Isusove oproštajne večere nego za Kristovo vazme- no otajstvo u cjelini. Premda misa posvete ulja u pastoralnoj praksi biva po­najviše protkana tematikom svećeništva i zajedništva svećenika s biskupom u poslanju Crkve, valja imati u vidu da tema svećeništva uključuje sve kršte- nike, u Kristu obdarene dostojanstvom »kraljevskoga svećeništva«. U toni je vidu korisna odredba iz novoga izdanja Misala kojom se za misu posvete ulja naglašava okupljanje puka, a ne samo prezbitera.

Iščitavamo li liturgijsku euhologiju mise posvete ulja, dade se zaključi­ti daje govor o posveti odnosno blagoslovu ulja zadržan tek u naslovu (mi ssa chrismatis) i to s naglaskom na obred posvete krizme, dok euhološk elementi nose gotovo isključivo tematiku svećeništva. Čini se da se u jedn( slavlje htjelo ujediniti dvije predaje, onu liturgijsku koja je posvetu ulja ne koć (i to kroz kratko vrijeme) smještala na Veliki četvrtak, u vidu slavlja kr šćanske inicijacije koja je vlastito mjesto nalazila u vazmenom bdjenju, i om duhovnu koja je ustanovljenje svećeničke službe rado promatrala u Kristo vim riječima i gestama na oproštajnoj večeri. Ujedinjavanjem dviju tradici ja, različitih po sadržaju i po vremenu nastanka, stvoreno je slavlje u koje mu su vidljivi tragovi interpolacije, pa je tematika koja je naznačena u na slovu zastupljena tek u molitvama blagoslova bolesničkoga i katekumenskc ga ulja, odnosno u molitvi posvećenja krizme, dok misni euhološki element daju važnost temi svećeništva. Ipak, moguće je slike svećeništva promatra ti iz tematike pomazanja, kao što je moguće obred posvete ulja razumijeva ti u vidu prenošenja Kristova svećeništva na Crkvu. U ovim redcima zadrža ćemo se samo na obrednim slikama i euhološkim izričajima posvete kriznu

Krizma – miomiris života u Kristu

Ulje koje se pripravlja i u misi posvete ulja posvećuje za slavljenje sakramt nata krštenja, potvrde i svetoga reda po svom je osnovnom značenju »znak Duha Svetoga, ali ujedno upućuje i na Krista, Pomazanika. Novozavjetna R jecMešiah, u grčkom jeziku prevedena kao Krist (Xristos), znači Pomazani! Isus iz Nazareta, po svom je božanskom sinovstvu  i jedinstvu s Ocem, »pomazan« Duhom Svetim. Ono što se nad starozavjetnim kraljevima i svećenicima na simboličan na­čin ostvarivalo po obredu pomazanja, kojim su uvođeni u kraljevsku odnosno svećeničku službu, na potpun se način ostvarilo u Isusovoj osobi: njegova je ljudskost prodahnu- ta i prožeta Duhom Svetim – ne po nekom posebnom či­nu, nego po istini daje on utjelovljenje Boga u ljudsku zbi­lju. U tom vidu razumijevamo Isusove riječi kojima se pred­stavlja u jeruzalemskoj sinagogi: »Duh Gospodnji na me­ni je jer me pomaza!« (Lfc 4,18) U njemu su se ispunila sva ‘mesijanska’ nadanja i iščekivanja starozavjetnoga naroda: u Isusu je darovan Mesija, onaj koji će spasiti i otkupiti čo­vjeka, čineći sve ljude dionicima spasenjskoga pomazanja.

Biti »spašen« znači biti dionikom »Kristova pomazanja«, dionikom izabranja za božanski život i prodahnutosti Du­hom Svetim. Slaveći sakramente spasenja, koji svoj izvor imaju u Kristovu Vazmu, svi krštenici uvijek iznova bivaju christani, »poma- Briga za dostojno čuvanje zanici«, pritjelovljenici Kristu-Pomazaniku, oživotvoreni snagom Duha Sve- svetih ulja očituje vjeru Crkve toga. U tom je smislu krštenje »pomazanje par excellence«, a svaki drugi sakrament jest tješnje pritjelovljenje »Pomazanku-Kristu« po snazi Duha Sve­toga koji nas trajno »pomazuje« darom spasenja. Premda se sakramenti samo na simbolički način razumijevaju kao čini »pomazanja Duhom Svetim«, valja uočiti i obrednu pozadinu u kojoj stoji gesta pomazanja krizmom, posvetnim uljem. Osim u sakramentima krštenja, potvrde i svećeničkoga reda, u kojima se vrši pomazanje krizmom, simbolizam »pomazanja Duhom« čita se i u eu­haristiji jer je oltar na kojemu se slavi euharistija posvećen pomazanjem sve­tom krizmom; i sakrament ženidbe, u koptskoj tradiciji, uključivao je poma­zanje zaručnika krizmom.

Krizma, posvetno ulje, zadobiva dakle ime od samoga Krista. U molitvi posvete krizme biskup izgovara riječi: »Tebe, Gospode, usrdno molimo: do- stoj se svojim blagoslovom posvetiti ovu pomast (pirtguedo) i daj joj silu Sve­toga Duha djelovanjem moći tvoga Krista, od čijeg svetog imena dobiva na­ziv krizma…« Nadalje, u istoj molitvi čuje se zaziv da svi koji budu pomazani krizmom »postanu hramom tvoga veličanstva i zamirišu nedužnošću ugod­nog života (acceptabilis vitae innocentia redolescant)«. Krist, očitovan kao pomazanje i miomiris, daje preobrazbenu ljepotu kršćanskomu životu.

Život koji odiše »miomirisom« božanskoga života nalazi u svetoj kriz­mi i svoj znakoviti izričaj. Drevna je tradicija, osobito na Istoku, da molitvi posvete krizme prethodi »pripravljanje krizme« koje se sastoji u dodavanju mirodija u maslinovo ulje koje će biti posvećeno. Samo pripravljanje miro­dija zahtijevalo je dugi proces, a često je bilo povjeravano samostanima mo­naha koji su čuvali »tajne mirisa«, pazeći na točan omjer različitoga bilja.

Ponegdje ‘receptura’ priprave mirodija za krizmu navodi i preko sedamde­set vrsta, pa čak i preko sototinu, a što govori o brizi da miomiris Krista, koji se udahnjuje u život pomazanih, bude doživljen kao radost i ugoda dara bo­žanskoga života.

Pomazanje – dah božanskoga života

 Pomazanje miomirisnim uljem, krizmom, koje se pripravlja i posvećuje u misi posvete ulja, na znakovit način govori o sakramentalnoj preobrazbi ko­ja se ostvaruje po djelovanju životvornoga Duha. Pomazanje se događa na površini tijela, na koži. No, pomazanje označava događaj koji od izvanjskoga znaka prelazi na nutarnju zbilju. Kao što se kod mazanja tijela pomast uti- skuje u tijelo kako bi mu se dala gipkost, snaga i toplina, tako i sakramen- talno pomazanje daje čovjeku »životnu toplinu Duha«. Sakramentalno po­mazanje očituje događaj prožimanja Duhom, snagu njegova prodora u nu­tarnji život. U tomu značenju valja čitati i obredni znak udahnuća (insufla­tio). Pozivajući okupljenu zajednicu na molitvu posvete krizme biskup ka­že: »Pomolimo se, predraga braćo, Bogu Ocu svemogućemu, da ovu pomast blagoslovi i posveti; a oni koji se njome budu izvana mazali, iznutra bili po­mazani i postali dostojni božanskog otkupljenja.« Potom biskup, ako se čini prikladnim, dahne nad posudu s krizmom (halatsuper ampullam chrisma- tis) te raširenih ruku, koje očituju epiklezu Duha, izgovara posvetnu moli­tvu. Gesta zvana insuflatio, udahnuće, u svoj jasnoći simbolizma podsjeća da Božje djelo stvaranja: čovjeku sazdanu od praha zemaljskoga Stvoritelj »u nosnice udahnjuje dah života« (usp. Post 2,7). Još je znakovitiji Ivanov opis dara Duha Svetoga, prvoga ploda uskrsnuća: »Uvečer onoga istoga da­na, prvog u tjednu (…) dođe Isus, stane u sredinu i reče (…): ‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.’ To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Pri­mite Duha Svetoga.’« (Iv 20,19-22) Gestom insuflacije posvetno ulje, kriz­ma, biva očitovano kao nositelj Duha Svetoga, Duha životvornoga, prvoga dara Uskrsloga Krista-Pomazanika.

Po tomu životvornom dahu Duha svako sakramentalno slavlje biva oči­tovano kao stvarateljski čin. Silazeći u čovjeka i prožimajući njegovu nutri­nu Duh u čovjeku rađa novo stvorenje – Božje dijete. Cr­kveni su oci rado govorili da po Duhu kršćani postaju »si­novi u Sinu«, čime su produbljivali Pavlova misao o posi- novljenju (usp. Rim 8,15; Gal 4, 5). Oci, naime, idu dalje od slike posinstva u kojemu netko od roba postaje sinom Daru otkupljenja više odgovara slika »božanskoga rađa­nja« u kojemu nas Bog nanovo rađa za svoju djecu.

Liturgija posvete krizme povezuje značenje krizme i riječima proroka Izaije: »A vas će zvati ‘Svećenici Gos­podnji’, nazivat će vas ‘Službenici Boga našega’.« (61,6] Te proročke riječi naviještaju obećanje odabranom na­rodu da će biti »sveti narod«, mjesto susreta s Bogon za sve narode. Tako izabrani narod postaje »svećenic kim narodom« za sve narode. Apostol Petar tu svećenic ku službu prenosi na novozavjetni narod krštenika: »VI ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, naroc stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tami pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć Nenarod, j sada Narod Božji; vi Nemili, a sada Mili.« (lPt 2, 9-10 Kršćani su, dakle, svećenički narod u svijetu; dana nam je zadaća očitovati svim ljudima Boga, pokazati ga vidljivim i susretlji­vim. Zato, kako opominje papa Benedikt XVI., kao kršćani trebamo se trajno pitati u kojoj smo mjeri Božje svetište u svijetu i za svijet;otvaramo li ljudima pristup Bogu ili ga zaprječujemo; nismo li u Božjim očima po­novno postali Ne-narod? Kršćani su pomazanici, rođeni životvornim Da­hom za božanski život.

Osim posvećenja krizme u misi posvete ulja blagoslivljaju se još dva ulja: katekumensko i bolesničko. Uporaba katekumenskoga ulja (oleum ca- techumenorum) dana je na slobodnu prosudbu biskupskim konferencija­ma pa se odlukom naše konferencije, kao i mnogih drugih, predkrsno po­mazanje izostavlja kako u slavlju krštenja tako i u katekumenskim slavlji­ma. Zbog toga se izostavlja i blagoslov bolesničkoga ulja u misi na Veliki če­tvrtak. Unatoč tomu, korisno je napomenuti značenje pomazanja kateku­menskim uljem katekumena, onih koji se pripravljaju za sakramente inici­jacije. Papa Benedikt podsjeća da je katekumensko pomazanje »prvo po­mazanje«, ono koje prethodi samom krštenju te na taj način očituje Božje traganje za čovjekom, božansku inicijativu spasenja.

Bolesničko ulje (oleum informorum), koje se rabi u sakramentu bole­sničkoga pomazanja, očituje Crkvu služenja bolesnima i nemoćnima. To služenje potrebitima ne svodi se tek na ljudsku blizinu i pomoć u trplje­nju. Crkva je ponajprije služiteljica i prenositeljica Božjega dara spasenja. Djela ljubavi ne smiju zapriječiti duhovnu brigu kojom Crkva kao »sveće­nički narod« svjedoči Božje spasenjsko služenje bolesnima po sakramen­tu bolesničkog pomazanja. Koliko li je kršćanske ljubavi i blizine utkano u patnje bližnjih, ali često bez potrebne kršćanske hrabrosti da ih se pridru­ži djelu Kristova trpljenja. Kršćani se rado priklanjaju molitvi za ozdrav­ljenje, bilo vlastito bilo bližnjih; često se traže i »posebni molitelji« u či­ju se moć molitve mnogi lako pouzdavaju, ali kao daje ponestalo vjernič­ke hrabrosti po sakramentu bolesničkog pomazanja izru­čiti se Kristovu djelu otkupljenja koje i u bolesti pokazu­je svoju snagu. Molitva za ozdravljenje često nosi borbu za vlastite želje i htijenja, dok sakrament bolesničkoga poma­zanja pretpostavlja izručenje Božjemu spasenju – s jedna­kom spremnošću za prihvaćanje dara ozdravljenja kao i tr­pljenja kao milosnoga očitovanja Božje blizine, po rado­snoj pridruženosti Kristovu otkupiteljskom trpljenju.

Kršćani su pomazanici – po otajstvenomu rođenju i po svom imenu. Bilo bi poželjno u zajedničkom životu vjere župnih zajednica pronalaziti načina kako posvješćivati sve­ćeničko dostojanstvo svih krštenika. Savjetuje se stoga da sveta krizma i bolesničko ulje budu čuvani na dostojnome mjestu koje će vjernike podsjećati na sakramentalnost ži­vota koji izvire iz dara pomazanja Duhom Svetim. Priliči ta­kođer da se u župnim zajednicama priredi primanje svetih ulja, a što može biti prije slavljenja Mise Večere Gospodnje ili u neko drugo prikladno vrijeme (Okružnica o pripremi i slavljenju vazmenih blagdana, 36).

Zaustavljajući se na euhološkim obrascima same mise posvete ulja zanimlji­vo je uočiti da svetopisamske i liturgijske slike govore o svećeničkom dosto­janstvu svih krštenika. U ulaznoj antifoni govori se o kraljevskom svećeništvu novoga Božjeg naroda (usp. Otk i, 6), a u zbornoj molitvi se potvrđuje da smo svi postali dionicima njegova posvećenja (eiusdem consecrationis participes ejfecti). Slike ministerijalnoga svećeništva, izrasloga iz Božjega odabranja i posvetnoga polaganja ruku za službu u Crkvi, na poseban su način istaknute u predslovlju: prezbiteri, nositelji pomazanja po sakramentu sve­toga reda, »obnavljaju službu spasenja u Božje ime«, »vjernima priređuju vazmenu gozbu, prednjače ljubavlju, hrane ih Božjom riječju i svetim otaj­stvima« te, posvećujući život Bogu i spasenju braće, »nastoje biti slika sa­moga Krista« (ad ipsius Christi nitantur imaginem conformari).

Papa Benedikt otkriva još jednu dimenziju svećeničke posvećenosti, izrasle iz sakramentalnoga pomazanja, a to je svjedočenje Božjega milosrđa. U duhovnim tumačenja i pučkoj etimologiji, naime, rado se dovode u svezu dvije grčke riječi – elaion (pomast, ulje) i eleos (milosrđe). Sakramentalno pomazanje uvijek je znak Božjega milosrđa, pa prezbiter po sakramentu re darovanoga milosrđa.

Izvor Živo vrelo |www.hilp.hr